Sirotinja u kupovini: konzerva graha vs. kozje mlijeko

Sirotinja u kupovini: konzerva graha vs. kozje mlijeko
Sirotinja u kupovini: konzerva graha vs. kozje mlijeko

Kupovala su se jednom puna kolica hrane, ono kad su se tek otvorili trgovački centri, kad su minusi još bili na pola puta do crvenog. Nepca željna svega što nikad ranije nisu okusila vozala su se satima kroz redove prepunih polica. To je bila zabava za cijelu obitelj, to se točno znalo gdje je što jeftinije a gdje kvalitetnije, pa se cijela subota trošila na trk od centra do centra.
Luksuzni dronjci >>

Radnici u posthumnim prosvjedima

Radnici u posthumnim prosvjedima
Radnici u posthumnim prosvjedima

Prosvjede hrvatskih radnika počela sam bilježiti s namjerom da pobunu tih ljudi spasim od zaborava, ali i da pritom pratim točnu dinamiku raspada, krivulju propasti vitalnog tkiva svake države. A to vitalno tkivo su ljudi, dakle radnici, jer ljudsko postojanje neodvojivo je od svijeta rada. Nezaposleni su lišeni i postojanja. Svijet je naprosto tako postavljen. Oduvijek.

Od trena kad otvorimo oči mi se obučavamo da bi jednog dana radili, bili produktivni, stvarali novac. Mali dio tog novca dobit ćemo kako bi imali pravo disati, neki srećom i nešto više od toga. Mi o radu ovisimo, bez njega ne postojimo.

Smrt radništva >>

Bol je sjećanje na čovjeka u kiborgu

Bol je sjećanje na čovjeka u kiborgu
Bol je sjećanje na čovjeka u kiborgu

Radimo sve duže i sve napornije za sve manje. Vremena kad smo razmišljali o našoj životnoj misiji i samoostvarenju stvar su prošlosti. Današnja ekonomija čovjeka je svela na radilicu, a njegovu obitelj i interese na lošu nuspojavu. Ne postoji samoispunjenje, postoji samo dobit koja raste kao karcinom. Mi nismo samo rođeni za bolest, mi smo iz nje stvoreni.

Više nismo individue, mi smo kolektiv, obični mravi, svi isti, bez kojih se uvijek može jer matica stalno stvara nove radilice. Različitost se ne tolerira ne zato što izaziva strah, već jer nije svrsihodna. Ima i ratnika, ali oni ne služe našoj obrani, već osiguranju naše poslušnosti.
Sprint prema terminalnoj fazi >>

Kako razmišljaju “glupi antisemiti”

Kako razmišljaju “glupi antisemiti”
Kako razmišljaju “glupi antisemiti”

Kad sam bila dijete moji su roditelji uvijek upozoravali goste da politika neće u njihovu kuću jer bi se zbog nje svi samo posvađali. Kako sam odrastala tako sam shvaćala da je bez obzira na žučne rasprave mojih roditelja i njihovih gostiju, politika živjela nekim svojim i od njih odvojenim životom. Ona je razmišljala samo o sebi i usput mrvila njih, prijateljstva, druge ljude, države, ideje i standard kako joj je odgovaralo.

Istina nikad nije postojala jer se uvijek iznova pisala. Mi, obični ljudi, služimo samo da za tu politiku sretno ubijamo.

Terorizam i beznađe >>

Brak pod umjetnim svjetlom

Brak pod umjetnim svjetlom
Brak pod umjetnim svjetlom

Stalno se pitam kakvu to sposobnost preživljavanja moraju imati svi ti ljudi bez posla, bez kune i bez nade da će ta mora ikad proći. Tjeskobno buljiš u taj najcrnji bezdan… i što radiš? Plačeš? Vrištiš? Bjesniš? Optužuješ? Što?

Sigurna sam da u jednom trenutku postaješ nijem, suh, tup… Moguće je to nalik onim famoznim fazama umiranja kad te prvo umlati poricanje, pa preplavi bijes, pa te stegne tuga, uništi strah i na kraju se pomiriš sa sudbinom. Vjerojatno ne nužno tim redom, jer crnilo ne raspoznaje nijanse.

Opsjedaju me te misli dobar dio dana. Kako? Kako se zaboga živi od zraka?!!
Tako nas nisu učili u školi >>

Pristojno kamenovanje pedera

Pristojno kamenovanje pedera
Pristojno kamenovanje pedera

Sprema se novo kamenovanje pedera. Zato što je Split pristojan grad, rekao je sinoć novinarima jedan njihov uvaženi građanin. No, pristojnost je sudeći prema današnjim vijestima vrlo selektivna stvar.

Noćas su na splitskim Bačvicama još jednom dečku pristojno rascopali glavu. Ne bi to bila neka nova pojava s obzirom na učestalost rascopanih glava baš na toj plaži da ovaj put grupno cipelarenje nije završilo pokušajem skalpiranja. Točno, splitska je mladost napravila korak dalje u prakticiranju učtivosti. Napadnuti jadnik još je imao i sreće jer da su ga ocijenili pederom, njegov bi se skalp sigurno klatio kao modni dodatak s vrata jednog od razbijača.

Kakav mozak, čuvaj guzicu! >>

Radnici, sami ste si krivi!

Radnici, sami ste si krivi!
Radnici, sami ste si krivi!

Otkad su vlasti poslale policiju na radnike Jadrankamena čekam što će se dogoditi. A dogodilo se – ništa.

Niti je to bio okidač širih društvenih nemira kao što su to očekivali novinari i analitičari, niti su radnici dobili svoje pare, niti su uspjeli pritisnuti splitske tužitelje na revniji rad.

Istina, vlasti ipak jesu nešto poduzele, sindikalnog čelnika Tončija Drpića nazvale su luđakom koji pati od halucinacija. Tako on halucinira da mu se mjesecima ne plaća rad a doprinosi godinama, da nema za hranu i režije, da je dug prema državi preko 30 milijuna kuna i da se iz tvrtke sustavno isisavao novac. Uglavnom halucinira o svemu onome što inače ne zamara niti jednog pacijenta psihijatrijskih ustanova. Drpić je prema tome medicinski fenomen, on halucinira o dokumentiranoj realnosti, što znanost još nije vidjela.

Jedan policajac na jednog radnika >>

Legaliziranje banditizma

Legaliziranje banditizma
Legaliziranje banditizma

Ovo zbilja nije normalna zemlja. Bez svojih stanova ostat će 18 obitelji jer su prava banaka iznad svega živog i mrtvog! U Rijeci je niknula zgrada čiji su investitori kupcima iza leđa stavili pod hipoteku već prodane stanove i naravno, po uigranom poduzetničkom scenariju, kredit za dovršetak gradnje nisu mogli platiti. Iako stanari nemaju baš ništa s tim, oni sad moraju ili po drugi put platiti svoje domove ili će ih banka staviti na bubanj. Tako ih je banka nagradila što su, za razliku od investitora, uredno plaćali svoje rate.

Ono što je važnije od banditizma ovih riječkih poduzetnika iz tvrtke Tinj Cro Plus, banditizam je Erste banke koja je pak znala da su ti stanovi već prodani. No, to je nije spriječilo nekretninu prvo prihvatiti kao hipoteku, a sada i pokrenuti ovršni postupak. Zar se to može? Po kojem jebenom zakonu?! – urlala sam dok sam to čitala. Ludilo.

Kockanje našim životima >>

Lutke na bankarskom koncu

Lutke na bankarskom koncu
Lutke na bankarskom koncu

Umirovljeni liječnik u Grčkoj pucao si je u glavu nasred ulice. Nije htio ostatak života provesti kopajući po smeću. Možda je htio putovati i vidjeti sve za što nije imao vremena dok je radio, a možda je samo htio sjediti u dvorištu ispod vinove loze, pijuckati vino, kartati i gledati unuke kako rastu. Što god da je želio, sigurno nije zamišljao da će kad ode u mirovinu bijelu liječničku kutu zamijeniti dronjcima iz kontejnera, a stetoskop dugačkim štapom za traženje plastičnih boca.

Kad je bio dijete, proletjelo mu je glavom prije metka, htio je biti astronaut ili glumac, htio je biti poznat i značiti nešto. Pretpostavljam da to sva djeca sanjaju i ne slute da će većina njih kad odrastu ne samo raditi za nekakvu bijednu plaću i iz mjeseca u mjesec krpati kraj s krajem nego da ih i kad to mučenje završi čekaju kontejneri.
Države ucijenjene dugom >>

U ime oca, novca i pedofila

U ime oca, novca i pedofila
U ime oca, novca i pedofila

Zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić potpuno je u pravu kada kaže da Crkva ne podliježe državnim zakonima. Dokaza za to ima napretek i nema mu se što zamjeriti. Crkva se klanja samo našim milijunima kojima je iz godine u godinu obilato zasipamo.

Jednako kao što nikada nećemo saznati kuda ti novci odlaze s obzirom da ne podliježu financijskoj kontroli, nikada nećemo saznati i da vašem djetetu neki njegov kolega razvaljuje dupe. Budite sigurni da će to ostati samo između njih jer pedofili jako dobro znaju zaplašiti svoje ionako već posramljene žrtve.

Seks, lova i oprost >>