Bol je sjećanje na čovjeka u kiborgu

Bol je sjećanje na čovjeka u kiborgu

Radimo sve duže i sve napornije za sve manje. Vremena kad smo razmišljali o našoj životnoj misiji i samoostvarenju stvar su prošlosti. Današnja ekonomija čovjeka je svela na radilicu, a njegovu obitelj i interese na lošu nuspojavu. Ne postoji samoispunjenje, postoji samo dobit koja raste kao karcinom. Mi nismo samo rođeni za bolest, mi smo iz nje stvoreni.

Više nismo individue, mi smo kolektiv, obični mravi, svi isti, bez kojih se uvijek može jer matica stalno stvara nove radilice. Različitost se ne tolerira ne zato što izaziva strah, već jer nije svrsihodna. Ima i ratnika, ali oni ne služe našoj obrani, već osiguranju naše poslušnosti.

Mi smo kiborzi bez metalnih dijelova (Elif Ayiter/Alpha Auer/flickr)

Mi smo kiborzi bez metalnih dijelova (Elif Ayiter/Alpha Auer/flickr)

U konačnici svi smo nevažni jer se ne radi o onoj istočnjačkoj vrsti kolektiva koja podrazumijeva dobrobit za sve njegove dijelove, već dobrobit za maticu, vječnu kastu njegovanu na inbreedingu sociopatskih, jedinih preostalih, individua.

Mi imamo samo jednu funkciju, mi smo ljudi bez lica i snova, naši organi su suvišni, naš mozak ukalupljen, a naše emocije znak slabosti. Promijenjeni smo u kiborge bez metalnih dijelova, optimizirane za besmislene aktivnosti. Mi se školujemo ne da bi znali – nego da bi posao bio obavljen. Davno smo povjerovali u laž da radimo za sebe, sada vjerujemo da je to što radimo za druge altruizam. Mi smo stoga ponosni kiborzi.

Čim otvorimo oči, čim napravimo onaj prvi udah, mi smo ništa drugo do li alat, sredstvo koje treba odgojiti za rad. Odgajaju nas robovi da bi od nas napravili robove. Uče nas robovi da bi bili još bolje sluge. Mi smo slika i prilika gotovih holografskih modela.

Kad se govori o padu nataliteta, uvijek se postavlja pitanje tko će raditi. Kad se govori o propasti gospodarstva, to je opet jer nitko ništa ne radi. Uvijek je to jer su radilice zakazale i treba ih odstraniti. Horde savršenijih čekaju na ulazu. Napredak je vječni proces amputacije i nadogradnje. Sprint prema terminalnoj fazi.

Mi više nemamo pravo na zrak samim time što živimo, a najgore od svega je što su nas u te izokrenutu etiku uspjeli i uvjeriti. Zbog toga nas i prati taj osjećaj krivnje da je to što nemamo samo rezultat naše nesposobnosti i lijenosti. Grižnja savjesti je ono što nas drži u ropstvu, ono zbog čega nas ujutro hvataju napadi panike, a do kraja dana muči tjeskoba kojoj izvor ne možemo dokučiti. No, bol koju osjećamo samo su ostaci sjećanja na čovjeka u kiborgu. Šutimo jer mislimo “ne vrijedim i zato nemam ništa”. Ropstvo trpiš samo onda kad vjeruješ da je to ono što i zaslužuješ.

Ima i revolucionara, onih za koje se nadamo da donose spas. Međutim, kao ni oni sami, nismo svjesni da je i u njih ugrađena nevidljiva mini-bomba, tempirana da se aktivira u trenutku kad revolucija završi. Riječ je o čežnji za dobiti, uzdizanju k matici, vječnoj kasti koja održava bolest. Revolucionari su dio njezinog plana, oni su tu radi privida ravnoteže i održavanja ono malo ljudskosti što je preostalo u nama. Zovemo je Nada. U svakoj eksploziji mini-bombe, kao i sami revolucionari, rasprši se u milijardu komadića da bi nakon nekog vremena, jer je usamljena, bila ponovo sastavljena.

3 Responses »

  1. Pingback: Zagreb je najljepši grad « Regresija u beskonačnost

Leave a Reply