Bolje grob, nego MMF

Bolje grob, nego MMF

Još nam jedan dan ostaje za odluku za ili protiv EU. Sat otkucava, tik-tak, tik-tak… samo što nije grunulo. Makar nam je tako predstavljeno referendumsko pitanje – ili život ili smrt. Naprosto ne znam kako smo do neki dan normalno disali, išli na posao, tračali, kuhali ručak i hranili živine. Što god napravili čeka nas Doomsday, jedino je oko čega se slažu oba tabora.

Dilema se sada već svela na osjećaj krivnje: hoću li svojim glasom spriječiti da mi otac ne dobije penziju ili ću se pomiriti s tim da mi korumpirani starosjedioci bez kontrole uništavaju sve što volim?

Oni koji žele u EU nadaju se najboljem bjelosvjetskom obrazovanju za svoju djecu, valjda da bi ih se što prije riješili, a oni koji pak ne žele se s pravom pitaju hoće li kao i ovi Evropljani što stalno štrajkaju na ulicama raditi tri posla za tri kune da bi lakše crknuli u dugovima.

Ucijenjeni smo glavom kako god okrenuli.


svinja

Floydi su bili u pravu - svinje vladaju svijetom (SeeMidTN.com (aka Brent)/flickr)


Ako odbijemo EU, strovalit će nam kreditni rejting, odnosno nabiti nam takvu debelu kamatu da nam se šezdeset budućih generacija od toga neće oporaviti. Prvo koga će srediti su opet ti jadni umirovljenici po kojima nema tko se nije posrao. Srećom pa će nas do tada ubiti efekt staklenika, i nas i EU i Ameriku i apsolutno sve na planeti. Za sada tek beremo povrće na Grenlandu.

EU nas je zato tako dugo držala na dugom štapu. Čekali su da nas naše političko vodstvo prvo oglođe do kosti da bi kad orgija završi mogli uskočiti s kreditima. Da nas nisu pokrali, krediti nam ne bi ni trebali. Ovako odjednom saznamo da nemamo ni za penzije, a što će nam se još sve uzeti prepustili su našoj mašti. Kako je naša nesreća rasla, rasle su i kamate na državni dug i sve je išlo po pretpristupnom planu.

Ako pak prihvatimo EU doktrinu, slijedi nam nova vrsta ropstva. Ako već sad mislimo da radimo k’o psi i od toga nemamo ništa, to neće biti ništa prema šljaci koja nas čeka.

Za razliku od Hrvatske, u EU što imaš više obrazovanje to ti je radno vrijeme duže a plaća svejedno bijedna. Tvoj bubreg je bubreg multinacionalke, tvoje vrijeme je vrijeme tvog šefa, a tvoja obitelj su samo radilice s istim problemom. Ionako ih nećeš ni viđati. Dok će tvoja kuća ovdje i kad crkneš pripadati banci, u EU je nećeš moći ni kupiti. Prosječni Evropljanin živi s četvero cimera u pedeset kvadrata iznajmljenog stana.

To bi trebao biti taj napredak, taj put u blagostanje. Jedini je problem što ga tako preko svojih poltrona predstavljaju bankarski i korporativni moćnici.

Sve se vrti oko love. Moćnici znaju da novcem možda ne možeš kupiti sreću, ali isto tako znaju da novčanice jako dobro upijaju suze. U modernom društvu imati novac znači preživjeti, stoga nas i lupaju prijetnjama po tom bazičnom instinktu.

Ništa nas više ne može uplašiti nego ultimatum da će nam uzeti novac, da ćemo zato crknuti u mukama i prije vremena. Nekad je izgon iz plemena pojedincu značio smrt, danas nam kažu da je to izgon iz Evrope, iz svijeta novca. Ili kako je Shakespeare rekao: “Banished!”, cries Romeo, “the damned use that word in Hell!”

No, Evropa konačno gori u pobunama i mislila sam da te ljude ipak netko čuje. Nadala sam se revoluciji koja će zaustaviti ovaj homicid krupnim kapitalom.

Sve dok netko nije rekao da Evropljani nemaju vremena za revoluciju, upravo jer su razvaljeni između tri posla dnevno. Do koje mjere ih baš nitko živ ne šljivi postalo mi je još jasnije kad sam vidjela najavu da u Davosu idući tjedan počinje godišnje okupljanje svjetskih političkih i gospodarskih čelnika – Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske trgovinske organizacije Robert Zoellick, Pascal Lamy i Christine Lagarde. Sve redom krasno društvo. Po tome znaš da nam se spremaju zabiti zadnji čavao u kovčeg i da od revolucije nema ništa.

I sam naziv skupa “Apel za hitnu akciju” je valjda cinična sprdačina na naš račun, a gospodarski rast (za sebe), nova radna mjesta (za robove) i suzbijanje sve većeg klasnog jaza (crnu rupu) najavljuju potaknuti “otklanjanjem prepreka slobodnoj trgovini i osiguranjem kapitala za bankovni sustav”. Drugim riječima, još malo podmazati mašinu koja nas je svih, osim njih, uništila.

Tako da mi je i zadnji preostali argument da je možda pravo vrijeme za pridružiti se pobunjenoj ekipi u EU u stvaranju novog, humanijeg društva završio u pepelu.

Ja ne idem u EU.

Leave a Reply