Brak pod umjetnim svjetlom

Brak pod umjetnim svjetlom

Stalno se pitam kakvu to sposobnost preživljavanja moraju imati svi ti ljudi bez posla, bez kune i bez nade da će ta mora ikad proći. Tjeskobno buljiš u taj najcrnji bezdan… i što radiš? Plačeš? Vrištiš? Bjesniš? Optužuješ? Što?

Sigurna sam da u jednom trenutku postaješ nijem, suh, tup… Moguće je to nalik onim famoznim fazama umiranja kad te prvo umlati poricanje, pa preplavi bijes, pa te stegne tuga, uništi strah i na kraju se pomiriš sa sudbinom. Vjerojatno ne nužno tim redom, jer crnilo ne raspoznaje nijanse.

Opsjedaju me te misli dobar dio dana. Kako? Kako se zaboga živi od zraka?!!

black hole

Mrak je i na kraju tunela (Wikipedia)

Tko zna, možda sebi slutim zlo. Kažu da privlačiš ono čega se bojiš, a zlo bi u mom slučaju trebao biti otkaz. I život od zraka kroz faze umiranja. Došla sam posla, 21:45h, tako svaki dan, otuda dobro raspoloženje. Suprug čita što pišem, smije se i recitira:

Gle moju medenu poslije kiše,
visi o grani pa se njiše.

Oboma nam je preostao još samo crni cinizam. Gledam ga i razmišljam kako se više ne sjećam kako izgleda po danu… Dvije godine braka pod umjetnim svjetlom.

I moja frendica vidi muža samo pod svjetlima žarulje. Ima posao, inače bi se gledali pod svjetlošću svijeće, kao što će se uskoro gledati pola bračnih parova u Hrvatskoj. Otkako su stavili prsten na ruku, prestali su se viđati. Zbog posla, točnije – njezinog posla. Rade u suprotnim smjenama, on ujutro, ona poslijepodne. Kad on uđe u kuću, ona izađe. Kad se ona vrati, on mora spavati. Imaju taj jedan dan slobode tjedno i tada se mogu gledati pod bilo kojim svjetlom. Sezonski radnici nemaju ni to.

Ipak, kažu da je to normalno u Europi, u Americi, u Kini i Japanu, ne vidjeti supruga, djecu, roditelje, prijatelje, ne ići na kave, nemati vremena za hobije, seminare, kino, izlete i sve ono što bi značilo imati ispunjen život. Tako svi radni ljudi žive u modernom svijetu, do mirovine.

Ja ne znam što je u tome normalno. Ni kako to ispraviti. Možda putovanjem kroz vrijeme, u prošlost, u trenutak kad si donio pogrešnu odluku, upisao pogrešan faks, sanjao pogrešan posao. Ili dalje, kad bi se izbrisao iz maternice.

Moja bi prijateljica, da nema stambeni kredit u švicarcima, dala otkaz, jer život je kratak. No, majka joj kaže da je nezahvalna, teška su vremena, samo sretnici imaju posao, a svekrva, pak, da je bitno da su oboje zdravi. I ona je nekad radila do ponoći, radila i dva posla, i tri posla… a uostalom, trebala bi znati da muškarci ne vole žene koje cmolje. Utješila ju je jedino udana kolegica:

Što se manje viđate, duže ćete se voljeti.

Dok moji očajni borci s početka priče žive od zraka, ovi drugi nemaju zraka. S jedne je strane vojska nezaposlenih koja bi jezikom skidala i tekući otrov s fuga između pločica za bilo kakvu plaću, a s druge kordon zaposlenih nesretnika ucijenjenih pristati na sve gadarije samo da im se ne pridruže. Prvi su bijedni, drugi siromašni. Jednima nedostaje posao i život, drugima samo život.

One Response »

  1. Da, i uvek nam se na svim sredstvima informisanja servira ista stvar, radi, budi srecan sto imas posao i sto mozes da odgajas decu,(koja ce liciti na nas, naravno) i budi srecan ako sutra ne dobijes otkaz. A tako je i u stvarnosti. Kapitalizam je lopovluk, ozakonjen. Kao i banke. A zelenasenje je van zakona, eh?. I voleo bih da mi neko objasni na koji nacin ja mogu da zaradim jahtu od par miliona $ ili isto toliko kostajuci stan, a da niko, NIKO, ne bude ostecen u toj kombinaciji. Ili bar da me puste da zivim svoj zivot sa svojom skolom, zanatom, fakultetom, i da se svakodnevno sa svojom porodicom vidjam po dnevnom svetlu. Mnogo li je?

Leave a Reply