Istina je Kerumov poučak

Istina je Kerumov poučak

Tko kupi – gradi! – poentirao je Kerum svoje DA na referendumu. Nitko bolje od njega nije mogao točnije sažeti što za nas građane, a što za moćnike poput njega, znači ulazak u EU. Tko ima novaca radi što hoće, tko nema bespogovorno služi. On je makar bio iskren i ne maže nam oči lažima da će strane investicije za građane značiti bolji život. Značit će samo za njega i domaće tajkune.

Teško da postoji kužnija kombinacija od sprege domaćih poduzetnika i stranih multinacionalnih kompanija. To je orgija pohlepe koja gazi sve pred sobom, umatajući smrt građanskih sloboda i robovske nadnice u riječi kao što su “napredak” i “nova radna mjesta”. Ono što ćemo dobiti su proždrljivi skakavci za koje znamo da su ljudi samo po finim odijelima.

greed

U Gvatemali se pod floskulom napretka i novih radnih mjesta farmerima otima zemlja za proizvodnju zelene energije, biogoriva od palminog ulja i šećerne trske. Investitori su obećali 2000 novih radnih mjesta i ulazak nacionalnog agrobiznisa u internacionalne vode kako bi i oni dali svoj mali doprinos u svjetskoj borbi protiv siromaštva i nedostatka hrane.

Seljacima se prvo na vratima pojavio domaći moćnik i ucijenio ih da mu prodaju zemlju, baš kao što su nekad naši kuferaši za jeftine novce otkupljivali dionice od radnika. Zaprijetio im je da će im zemlju ionako uzeti silom ako ga odbiju. To se i dogodilo. Došli su plaćenici naoružani do zuba, sve im spalili i mnoge od njih pobili.

Oni koji su preživjeli ostali su bez ogrjeva, bez hrane, čak i bez pitke vode jer su im, apsurdno, novi pogoni za proizvodnju “čiste” energije pretvorili rijeke u toksične kaljuže. Istina, tko je htio dobio je i radno mjesto za nadnicu od 8 dolara po danu, za više od 60 sati tjedno teške fizičke šljake na tristo stupnjeva. Taj seljak tako može raditi što je i nekad radio, kao rob na vlastitoj zemlji od koje je nekad živio a sada umire. Ako to ne mogu izdržati, radnike će uvoziti.

Za to vrijeme ovaj domaći tajkun i strane korporacije biodizel prodaju SAD-u i EU da bi te razvijene zemlje mogle sebi pisati hvalospjeve o uspješnoj implementaciji alternativnih izvora energije, borbi protiv globalnog zagrijavanja i stvaranju modernog, humanijeg društva. Jedini je problem što to napredno zeleno društvo polaganom i mučnom smrću plaća sirotinja.

Jednako rade i korporacije iz Kine, Japana i Indije koje kupuju golema područja u Africi kako bi proizvodile hranu. No, ta hrana neće nahraniti gladne Afrikance, već putuje na natrag na domaće tržište. U Etiopiji su zbog komercijalne poljoprivrede protjerali tisuće seljana s njihove zemlje, uz malu ili nikakvu kompenzaciju, oružjem, uhićenjima ili finim uvjeravanjem. Sada ih ubijaju bolesti i glad. Tamošnja Vlada to namjerava napraviti s još 1,5 milijuna ljudi.

To su te milijunske investicije o kojima su narodu pričale bajke političke elite i domaći poduzetnici. Također su im obećavali radna mjesta, ali i kraj gladi. Dovoljno je pogledati bilo koji UN-ov izvještaj i vidjeti za koliko je tisuća ljudi porastao mortalitet u Africi u zadnjih par mjeseci.

Mi ćemo uskoro vidjeti koliko će otvaranje IKEA-e utjecati na hrvatsko gospodarstvo. Možda će ova švedska tvornica napraviti isto ono što je napravila u SAD-u. Jednako kao što američke korporacije iskorištavaju radnike u siromašnim zemljama, sada IKEA Ameriku pretvara u destinaciju jeftine radne snage. Dok radnici u Švedskoj dobivaju 19 dolara po satu i pet tjedana godišnjeg odmora, u Americi ih plaćaju osam i imaju dva tjedna godišnjeg odmora.

Domaći primjer tog dvostrukog standarda je Hrvatski Telekom čiji radnici sada prosvjeduju zbog najavljene “pedale” za 450 radnika, mada ih je lani već otpušteno 300 kao tehnološki višak. Kada je Deutsche Telekom preuzeo Hrvatski Telekom bilo je 11400 zaposlenih, a danas puno veći opseg posla pokriva 5700 radnika. Na preko 1200 radnih mjesta rade studenti za minimalnu cijenu rada. U ovoj priči je upravo “investitor” poslao pet tisuća ljudi na burzu rada. Deutsche Telekom pritom dobit izvlači iz Hrvatske, a ne obrnuto.

I projekt Brijuni rivijera hoteli u Puli, zbog kojeg su se mijenjali zakoni kao na pokretnoj traci, najavljuje 2000 novih radnih mjesta, no sindikati su procijenili da i u najboljem scenariju ne može zaposliti više od 500 radnika. Riječ je o sezonskom zapošljavanju u turizmu sa slabo plaćenim radnicima na uslužnim poslovima.

Dakle, ćorak za napredak hrvatskog građanina. Ma koliko god novca otišlo u državnu blagajnu, obični ljudi od toga neće imati ništa.

Uglavnom, shema je ista svugdje gdje su standardi rada niski, a potencijalni radnici ucijenjeni iznimno visokom stopom nezaposlenosti. Još bolje je ako su zemlje prošle rat. Bitno je da caruje siromaštvo i korupcija, a da poslovima upravljaju lokalni šerifi.

Strani investitori su već godinama kod nas. Zajedničkim naporima s domaćim ljudima isisali su novce, uništili gotovo sve hrvatske tvornice i radnike šutnuli na ulicu.

Novi val tek slijedi. Čobankovića i njegovih 730 milijuna kuna duga prema seljacima, nitko se više neće ni sjećati jer će malo tko od njih ostati živ.

S obzirom na to da je naša vlast kulturom neplaćanja za obavljeni posao, tradicijom dugovanja i radnim parnicama koje traju po sedam godina dobro pripremila teren za događaje slične barem onima u Americi, Hrvatska će za krupni kapital, sada kad su mu vrata širom otvorena, biti obećana zemlja.

Leave a Reply