Kad odrastem bit ću ratni zločinac

Kad odrastem bit ću ratni zločinac

Pravda je kažu spora, ali dostižna. Meni se čini da je spora pravda nepotrebna, besmislena. Nakon skoro 70 godina uhitili su dedu Boljkovca, prije pola godine pao je i onaj 97-godišnji Mađar, ne tako davno završila su i suđenja nazi metuzalemima.

Uvijek mi je bilo nevjerojatno koliko ratni zločinci mogu dugo poživjeti, kako ih ne ubijaju moždani udari, kolesterol, tumori, cigarete, sve ono što pola običnog svijeta ubija za pola njihovog životnog vijeka. Glavaša ni štrajk glađu nije pobijedio.

mumija

Sljedeći osumnjičenik za ratne zločine (wallyg/flickr)

Kada bi ratni zločinci pred sudom govorili istinu, to bi zvučalo ovako:

Časni sude, bilo je dobro dok je trajalo. Ubijao sam često, ne znam im više ni broja. Najteže je bilo prvi put, uživao sam sljedećih deset puta, a nakon toga sam jednostavno mogao zapovijediti ubijanje jer mi je sve to skupa dosadilo. Kad postaneš faca, kada dobiješ neki status i karijera ti je u zamahu, nemaš više puno vremena za to, pritisnu te razni sastanci i svi nešto hoće od tebe. No, zbog svega nimalo ne žalim. Nakon rata imao sam dobar posao, zasnovao sam obitelj i sada imam unuke. Ovih lijepih i spokojnih pedeset godina koje sam proživio ne bi mi mogao platiti ni MasterCard.

No, to nikada nećemo čuti. Neki nisu imali ništa s tim, neki su kažu samo “radili svoj posao”. Njihova nedjela desetljećima su se prenosila usmenom predajom s koljena na koljeno, tu i tamo netko bi izvukao neki papir, čuo za nekog svjedoka, iskopao neku masovnu grobnicu. Za to vrijeme smjenjivali su se načelnici, ministri, suci i radili isto ono što i zločinci – uživali u tropima, gradili kuće, jeli janjetinu i jebavali.

I nikom ništa. Ni žrtava koje su uspjele umaći više nema, umrli su agoniji jer pravdu nisu doživjeli. Još samo njihovi prapraunuci bez posla, bez plaće, s kreditima i minusima pamte te mračne mitske priče.

Ali koga je briga za žrtve. Zločin će biti kažnjen onda kada to nekoj političkoj struji odgovara, onda kada se poslože kockice bjelosvjetskih rošada. Da nije tako, da je pravda brza, nikome se zločin ne bi isplatio. Zločina ne bi bilo.

Da je zločin nešto zabranjeno, po viteza bi odmah došla Hitna pomoć i hospitalizirala ga na psihijatriji čim bi za nekim uvaženim okruglim stolom samo spomenuo ubijanje, napad ili rat. Da ne širi kugu.

Da je pravda brza, ne bi se u ovom trenutku broj logoraša, osakaćenih, silovanih, poniženih i uništenih po cijelome svijetu povećavao kao kockarski dug, a mladi i dobro ugojeni zločinci žderali i rukovali se s istomišljenicima u finim odijelima.

Da je pravda brza Palestinci ne bi bili u logorima, ne bi se dobro dokumentirani zločini u Abu Ghraibu čitali na internetu umjesto u sudnici, ne bi metode mučenja u Guantanamu popunjavale priručnike tajnih službi, ne bi tisuće sela u Afganistanu nestajalo s lica zemlje, ne bi se u Libiji događale krvave odmazde. Brza bi pravda to zaustavila.

Sada. I pravda bi imala smisla.

No, brze pravde nema zato što zločine ne čine pojedinci, čine ih sustavi, države, trenutno vladajući, oni su ti koji su zločine i zločince blagoslovili, platili, dali im orden, status, dobar život. Ratni zločin je društveno prihvaćen čin.

Jednom, kada gradovi budu rasli na drveću, kada budemo živjeli na Veneri i ako nas Bog usreći demencijom, spora pravda će zločincu doći kao nagrada, kao oslobođenje, a nama kao maglovito sjećanje na nešto što nam trenutno i nije baš u fokusu. I zato mi se okreće želudac kada čujem da ratni zločin nikad ne zastarijeva i da nikad nije prekasno da se pošalje poruka.

Zločinci u punoj snazi privedeni pravdi, žrtve koje se sjećaju zločina i tisuće spašenih života, kraj je koji bi imao smisla. I zato dok gledam privođenje tog starčiča, tog zlog Boljkovca sa štakama, osjećam jednako sažaljenje kao za bilo kojeg drugog starčića u nevolji.

Leave a Reply