Kako razmišljaju “glupi antisemiti”

Kako razmišljaju “glupi antisemiti”

Kad sam bila dijete moji su roditelji uvijek upozoravali goste da politika neće u njihovu kuću jer bi se zbog nje svi samo posvađali. Kako sam odrastala tako sam shvaćala da je bez obzira na žučne rasprave mojih roditelja i njihovih gostiju, politika živjela nekim svojim i od njih odvojenim životom. Ona je razmišljala samo o sebi i usput mrvila njih, prijateljstva, druge ljude, države, ideje i standard kako joj je odgovaralo.

Istina nikad nije postojala jer se uvijek iznova pisala. Mi, obični ljudi, služimo samo da za tu politiku sretno ubijamo.

Djeca u Gazi

Nije sve tako crno i bijelo. Ima i sivog, neagencijskog. (Marius Arnesen/flickr)

Vodeći se time i ja sam nekako uvijek izbjegavala upuštati se u slične razgovore, ali danas sam, uistinu potresena, stavila status na Facebook:

Prvo ide vijest da se u Beču živi najbolje, a najgore – gle čuda – u Bagdadu. Potom ide vijest da se nakon SAD-ove invazije na Irak, zatim Afganistan… broj terorističkih napada više nego učetverostručio.
Takve gadarije me uvijek podsjete na ono što je Stephane Hessel, čovjek koji je preživio dva nacistička logora i jedan od tvoraca UN-ove Opće deklaracije o pravima čovjeka, napisao o Palestini nakon što je posjetio izbjegličke kampove u Gazi prije nekoliko godina:
“Ja mislim da je terorizam neprihvatljiv, ali je potrebno priznati kada je narod okupiran od daleko moćnije vojne sile njegova reakcija ne može biti beskrvna. Terorizam je izraz očaja i beznađa.”
Oh well, nije da će riječi jednog od najvećih svjetskih umova nešto promijeniti.

Hrabri židovski intelektualci

Ono što pak nisam napisala, i to samo zato da nekoga ne bih uvrijedila, da su tog Židova, kojeg je davno mučio Gestapo, upravo Židovi odmah nakon objave knjige “Pobunite se!” tužili zbog antisemitizma. Bez obzira što je i sam osudio terorizam.

On je, međutim, još bio i blag naspram onoga što je ortodoksni Židov, sir Gerald Kaufman, rekao u engleskom parlamentu: “Izraelska država nastala je na židovskom terorizmu.” Izraelske vojne akcije u Gazi tom je prilikom usporedio s nacističkim napadima za vrijeme invazije na Poljsku otkuda je njegova obitelj morala pobjeći, a za izraelsku vladu u “osvajačkoj misiji” dodao da “oni nisu samo ratni zločinci, oni su budale”.

No, za razliku od Hessela i Kaufmana, ni ja niti ti koje sam strahovala uvrijediti, o Palestini i Izraelu u biti ne znamo ništa. Ništa iz prve ruke, sve iz udobne fotelje.

U Gazi bili nismo, kampove posjetili nismo, oružje vidjeli nismo, a o tome što se događalo od 60-ih godina prošlog stoljeća do danas možemo samo čitati u tekstovima neznanaca. Sve što imamo su stavovi, kao i brojke mrtvih i ranjenih u izvješćima UN-a, nevladinih organizacija i medija.

Ipak, imamo još nešto, što se nadam da nitko ne može nazvati “palestinskom propagandom”.

Fotografije užasa

Imamo fotografije. Užasa. Na njima se temelji moje skromno znanje o Gazi, Afgaistanu, Iraku, Pakistanu i svim drugim zemljama u kojima je prosječni ljudski vijek sve kraći.

Gledam ih jer mi je to dio posla, a šalju ih svjetske novinske agencije. Kroz deset godina koliko radim vidjela sam ih na stotine. Mijenjaju se samo datumi, ponekad lokacije i šturi opisi. Dakle, nema popratnog novinarskog teksta, citata, propagande i tumačenja.

Manipulacije, doduše, može biti u odluci o tome što ćeš gledati, odnosno smjeru prema kojem ćeš okrenuti objektiv. No, sama ta činjenica ne umanjuje užas, ne briše ga, jer on jednostavno postoji bez obzira na objašnjenja.

Ubijen čovjek neće ustati, sela sravnjena sa zemljom u zračnim napadima neće se izgraditi, Afganistancima neće izrasti nove noge, u novim izraelskim naseljima na Zapadnoj obali neće živjeti i Palestinci. Njima su namijenjeni izbjeglički kampovi ili izbjeglištvo u druge arapske zemlje. Ali Palestinci su Palestinci, a ne Tunižani, Egipćani ili Iračani da se u njihovim zemljama osjećaju kao doma. Čak se ni Srbi izbjegli u Srbiju ne osjećaju kao doma.

Dokaz patnje i bijesa

Ti zamrznuti djelići vječnog razaranja čisti su dokaz patnje, bijede, očajnih urlika, smrti, bijesa i beznađa. Snimke su to kakve na svu sreću ne vidiš u SAD-u i Izraelu. Deseci i deseci smrskanih dječjih tijela, krikom iskrivljena lica roditelja, isto toliko raznesenih odraslih tijela i – ljudi koji ih skupljaju u vreće.

Živu djecu na fotografijama vidiš samo u dvije situacije: ili uz neku žičanu ogradu sa šalicom u rukama dok čekaju da im vojska udijeli malo hrane, a te stižu uglavnom iz Gaze, ili pak kako se igraju među ruševinama.

Je li uistinu normalno za očekivati da će ta sranja oni zauvijek mirno trpjeti? Da ih takvo razaranje i ponižavanje neće pretvarati u teroriste? Imaju li oni više išta za izgubiti? Nemaju, i zato će ih biti još više.

Povijest je nebrojenim primjerima pokazala da kad sila krene u sukob s daleko slabijim od sebe, ta strana nije samo druga strana u ratu, ona je uvijek i ugnjetavana strana. I ta će strana uzvraćati kako god zna i umije, pa i po cijenu da za to žrtvuje cijeli svoj narod.

Zato je smiješno govoriti da su SAD i Izrael sa svojom najmodernijom vojnom tehnologijom i privatnim ratnim biznisom u toj priči žrtve. Da, civili ubijeni u samoubilačkim napadima jesu žrtve.

Teroriste “čistiti” i kad su u dječjem vrtiću

Strah da bi svojim razmišljanjima mogla nekog uvrijediti napustio me onog trenutka kada sam vidjela da “potpisuju” da bi “Izrael trebao istrijebiti Hamas neovisno o posljedicama po palestinske civile, jer je tako bilo i u Oluji (?!)”, a ako u tome ne vidiš paralelu onda si “glupi antisemit”. Kraj razgovora.

Osim što je to u političkom žargonu ekstremno desni stav, jednako ekstreman kao i stavovi Hamasa, to je i grozna uvreda za Domovinski rat i Hrvatsku čija je borba za neovisnost dok su je gazili tenkovi jedne od najvećih svjetskih vojnih sila sličnija borbi 3,5 milijuna Palestinaca da ih se ne tretira i ubija kao stoku. Po toj ekstremnoj logici onda nema potrebe procesuirati zločine nad srpskim civilima, jer su bili pomiješani s četnicima, kao što su teroristi s palestinskim civilima.

Ali da se vratim na djetinjstvo. Još uvijek se sjećam kada sam s roditeljima gledala dnevnik i snimke iz Gaze. To siromaštvo… Zauvijek mi se usjeklo ono što je moja mama tada znala reći: “Ovi na njih idu tenkovima, a oni na njih bacaju kamenje…” Bilo je to prije nešto manje od tri desetljeća. Danas su obje strane bolje naoružane, ali je omjer snage i nemoći ostao isti.

Ono što je moja mama imala je – sućut, a upravo je to ono o čemu Hessel piše.

Je li to uistinu tema o kojoj bi se moglo i trebalo pričati u gostima? Recimo uz dobru papicu?

Je li i ova američka Židovka Anna Baltzer zbog onoga što iz prve ruke govori o Gazi i Zapadnoj obali “glupa antisemitkinja”?

2 Responses »

  1. Odlican tekst, govori o malogradjanskoj pompi i licemjerju, cak i strahu ljudi koji su samo korak od toga da budu palestinci u vlastitoj drzavi. Jer arogancija prema drugom i drugacijem se vrlo cesto moze vratiti vlastitoj populaciji, i to vidimo i u Izraelu, i u USA, a i u vjecnoj sljedbenici sile – Hrvatskoj.

  2. E svaku cast I zahvalnost za ovaj tekst.Istina je I drugo smo cekali da je netko hrabar napise pa kud pukne da pukne.

Leave a Reply