Lisica i Mali Princ kod nas nemaju šanse

Lisica i Mali Princ kod nas nemaju šanse

Nedavno su u okolici Crikvenice spazili lisicu. Dok je novinar stigao, ljudi su je već umlatili. Uobičajena je to lisičja sudbina. Vidiš kraj kuće kitnjast rep, tanke šape i šiljatu njušku i ne razmišljaš – odmah se hvataš kolca, lopate, puške. Međutim, toj priči nije kraj samo kad se nađu u blizini ljudskih kokošinjaca. Lovci ih u šumama, s blagoslovom vlasti, ubijaju pod normalno. Da ne bi bilo greške, “očiste” im i jazbine s mladuncima.

Iako ćemo suze roniti nad Malim Princom kad mu lisica kaže “pripitomi me”, ipak ćemo ih bez razmišljanja umlaćivati. No, zatiranje lisičjeg roda je najnormalnija metoda zaštite hrvatskog naroda od bjesnoće. Jesu li te nesretne životinje uistinu bile bijesne ili samo gladne, nije važno.

lija

Zdravo, ja sam mala lija, nahrani me! (digitalprimate/flickr)

Prošle su zime u Međimurju primijetili da je lisica više nego obično u šumama i na poljima i odmah su, preventivno, ustrijelili 70 lisica. Niti jedna nije bila bijesna.
U Radoboju u Hrvatskom zagorju lovci su prošli mjesec apelirali na mještane da se ne uznemiravaju zbog pucnjeva u ranim jutarnjim i kasnim popodnevnim satima, jer to nije ništa, samo hajka na lisice. Na kraju krajeva, mještani su ih i sami zvali upomoć. Nakon što su im izvadili mozgove, shvatili su da nisu bile bijesne. Pritom su nas blagoslovili i fotografijom tog nesretnog stvorenja u plastičnoj vreći. “Evo, djeco, pogledajte kako treba postupati s lisicama! Samo mrtva lisica je dobra lisica!”

Umlaćuje li se i u inozemstvu svaka lisica u naselju probala sam istražiti i na webu, ali bez uspjeha. Sve što sam našla su utočišta, udomljavanja, savjete kako hendlati liju u podrumu, koju joj hranu dati i slične stvari. Kad sam već pomislila da samo mi njegujemo ovu barbarsku praksu, doznala sam da su taj posao u Engleskoj i Njemačkoj odavno obavili, lisicu su gotovo istrijebili pa jednim dijelom i na taj način riješili problem bjesnoće. Sad se, eto, mogu i brinuti o njima.

Naučila sam nešto i o stereotipima.

NETOČNO:
1. Lisica koja se približava ljudima i naselju je bijesna. Ona nikad ne napušta prirodno stanište.

2. Lisicu treba ubiti jer se bjesnoća potvrđuje samo kad im se izvadi mozak

3. Plašljive su i bježe od ljudi

4. Jedino odstrelom je moguće suzbiti bjesnoću

5. Agresivne su i nepredvidljive

 

Stvarnost je posve drukčija.

TOČNO:
1. Lisica dolazi u naselja jer je gladna, pogotovo zimi kada ima manje hrane. Ubija miševe i štakore koji su česti oko kuća, traži ostatke hrane u smeću i čisti okoliš od strvina. Ako ih ne želite vidjeti u dvorištu s kokošima, onda ga zaboga ogradite! I konačno sredite tu zapuštenu okućnicu.

2. Bjesnoća se može provjeriti i iz uzorka sline ili nekog drugog tkiva, mada s manjom točnošću. Siguran nalaz jest pretraga mozga jer se u slučaju bjesnoće u mozgu nalaze posebna tjelešca. Međutim, lisicu treba na neko vrijeme zatočiti i čekati da se eventualno pojave simptomi bjesnoće. Ukoliko se ne pojave, treba je pustiti.

3. Lisice se ne mogu tako dobro prikriti kao kune ili lasice jer su velike i ne skrivaju se previše od ljudi, pogotovo ako su jako mlade. No, nažalost vrlo brzo nauče da se, ako im je život mio, trebaju dati petama vjetra. Vjerojatnost da je uistinu bijesna je samo ako krene prema vama i pritom klima glavom i slini.

4. Bjesnoća se prvenstveno suzbija obaveznim cijepljenjem pasa i mačaka – kako u gradu tako i na selu – te oralnom vakcinacijom populacije lisica, i to dvaput godišnje.

5. Lisice su agresivne koliko i vjeverice. Tolika je i vjerojatnost da će vas napasti.

Lisica ne samo da nije zaštićena vrsta nego njezin progon i ubijanje još i potiču Ministarstvo poljoprivrede i veterinarski propisi. Osim toga, tu su i neformalni običaji lovaca da ih se masovno ubija.

Što kažu stručnjaci

Zaštita lisica od masovnog ubijanja već je dugo predmet bezuspješnih pokušaja Udruge za zaštitu divljih životinja. Bezuspješnih, naravno, jer se strah od bjesnoće kod građana namjerno potencira, a lovci tu situaciju itekako iskorištavaju, objasnila mi je dr.vet.med. Ingeborg Bata:

U svakom slučaju lovac ne može prepoznati bjesnoću, a to potkrepljuju i nalazi veterinarski ubijenih životinja. Dakako da gladne životinje dolaze u blizinu kuća, što je onda garancija da će ih netko vidjeti, a pogotovo ako provale u kokošinjce i dohvate kakvu kokoš koje danas seljaci drže svugdje drugdje osim u kokošinjcu, pa im tako one prave tzv. štetu. Seljaci naravno znaju da se ne radi o bijesnim životinjama, ali iskorištavaju situaciju kako sami ne bi imali posla i štitili svoje domaće životinje.

Lisicama bi se krv trebala vaditi dvaput godišnje, što je velika komplikacija s divljim životinjama i podrazumijeva da se treba imati azil u koji se ulovljena životinja smješta. Udruga trenutno ima popunjen kapacitet prihvata, ali još ima mjesta u karanteni. Do sada su imali sponzore za izgradnju samo jednog prostora za kune, no ne i za lisice. To dovoljno govori o volji i želji ljudi u Hrvatskoj da se lisice spašavaju. Kao volonteri su sami osigurali materijal i sami izgradili nastambe za njihov prihvat. Trenutno na skrbi u Centru imaju 14 lisica. Nešto su othranjene bebe kojima su majke ubijene, a nešto je došlo preko ljudi kojima se srce cijepa zbog lisica. Dr. Bata nastavlja:

Dakako da nitko ne želi riskirati i loviti lisicu, pa je onda dopremati do našeg Centra itd, a osim toga trebalo bi imati i puške za uspavljivanje… Što se tiče Zagreba i okolice surađujemo s Dumovcem koji lovi te životinje i prosljeđuje ih nama. Tako da se lisice, osim jake indikacije da je životinja bijesna, ne etunaziraju nego se odvoze u Centar u karantenu i onda puštaju daleko od grada. Sve je veći pritisak divljih životinja na Zagreb, ali ovdje je provedena oralna vakcinacija. Mene se mora pozvati u slučaju da se takve životinje love, što većini garantira liječenje, promatranje na bjesnoću i izmještanje na tajne i koliko toliko sigurne lokacije.

I veterinarka Pet planeta kaže da se pri dijagnosticiranju bjesnoće mora uzeti u obzir i relativno dug period inkubacije (vrijeme od ulaska virusa do pojave prvih simptoma bolesti) koji je različit ovisno o dijelu tijela na kojem je virus ušao u organizam. Dodaje da bi se tada trebalo lisicu staviti u karantenu od nekoliko tjedana na promatranje što se kod nas ne provodi.

Dr. Ingerborg Bata upozorava da bi se sustavno i na cijelom području Hrvatske trebala provoditi oralna vakcinacija (cjepivo u plijenu) kako bi se pocijepilo što je moguće više jedinki na terenu. Zanimljivo je da su Centar kao jedinu udrugu za zbrinjavanje divljih životinja u Hrvatskoj potpuno isključili iz ovog projekta iako se dr. Bata aplicirala za člana. Također, nitko nije našao za shodno o tome ih uopće obavijestiti.

Pretpostavljam da je to zbog velikog novca koji stiže iz EU fondova.

Prijatelji životinja kažu da lovci temeljem Zakona o lovstvu i drugih podzakonskih akata imaju dopuštenje za ubijanje životinja u tzv. lovištima, a lovište je praktički svaka šuma i livada u Hrvatskoj. Iako se zna da većina lisica nije bijesna, lovci znaju da mogu nekažnjeno ubijati lisice, pa to i čine. Uvriježeno je da se o ovim nesretnim životinjama odmah razmišlja kao o prenositeljima bjesnoće te su unaprijed osuđene na smrt ako se približe naseljima u potrazi za hranom.

Jedino što me tješi je da široj populaciji nije poznato da su i kune prijenosnici bjesnoće jer bi i njih potamanili.

lpfox

You become responsible, forever, for what you have tamed – Mali Princ

Ipak, tek mi je odgovor dr. vet. med. Zdravke Rumihe iz Pet centra rasvijetlio službeni stav države prema našim lisicama, i nešto što bi trebalo biti objašnjenje za lanjski masakr u Međimurju.

Crvene lisice se smatraju najvažnijim rezervoarom i prenosiocem silvatične bjesnoće. Početkom 2009. utvrđena je i u Međimurskoj županiji (od 7 lešina lisica, 4 je bilo pozitivno na bjesnoću). To je jedan od razloga kada je hitno naređeno od strane nadležnog Pet centar Ministarstva pojačani odstrel lisica, a sve u svrhu zaštite zdravlja ljudi. Moguće se povećani broj lisica zadržao i sljedeću godinu pa je tako bio povećani odstrel. Općenito, Hrvatsku je zahvatila epidemija bjesnoće koja je u zadnjih pet godina porasla čak 100%. Od oko 400 slučajeva zaraženih životinja godišnje, koliko ih se bilježilo do 2006., broj im se udvostručio, kako lisica, tako i pasa i mačaka. Rezultat je to, tvrde stručnjaci, naglog povećanja broja lisica, što se u prosjeku događa svakih desetak godina.

Istovremeno u drugom dijelu teksta kaže da je u Hrvatskoj oralna vakcinacija lisica započela u približno slično vrijeme kao i u Europi, početkom 90-ih, ali je značajnije stagnirala nakon 2000. godine (?!). Na stranu stručnjaci, meni se čini da smo si sami krivi za epidemiju bjesnoće!

Prevencija ne isključuje odstrel

Prevencija bjesnoće počinje ponajprije redovitim cijepljenjem pasa, ali i drugih životinja, kaže dr. Rumiha. Posebnu opasnost predstavljaju mačke u prigradskim i ruralnim područjima koje se kreću bez kontrole vlasnika, a mogu doći u kontakt s divljim životinjama ili glodavcima. Sljedeća je metoda, kaže, sprječavanja bjesnoće oralnom vakcinacijom lisica “s obzirom da je iskorjenjivanje korištenjem radikalnih metoda u svrhu smanjivanja populacije lisica praktično neizvedivo, financijski previsokih troškova, znanstveno neopravdano, ali je i nemoguće prorijediti populaciju do mjere kojom bi se onemogućio prijenos bolesti sa životinje na životinju”.

Oralna vakcinacija provodi se postavljanjem mamaka koji u sebi sadrže plastičnu kapuslu s cjepivom protiv bjesnoće. No, ako mislimo da je time došao kraj ubijanju lisica, varamo se!

Za pravilnu procjenu uspješnosti oralne vakcinacije, određeni broj životinja na određenom prostoru se mora usmrtiti, a sve u skladu s propisima.

E tu sad dolazi priča s novcem, a vjerojatno i razlog zašto Udruga za zaštitu divljih životinja u projekt nije uključena.

U svrhu iskorjenjivanja bjesnoće kod divljih životinja i postizanja statusa zemlje slobodne od bjesnoće, u suradnji sa zemljama Europske unije pa tako i osiguravanja dovoljnih financijskih sredstava za sustavno provođenje oralne vakcinacije tijekom 5 godina, ove godine je u Hrvatskoj započelo polaganje mamaka najprije u proljetnim mjesecima (kako bi se pocijepio i podmladak) pa je uslijedilo i jesensko polaganje mamaka (imunizacija prije parenja). Oralna vakcinacija kompleksan je zadatak, a u njemu sudjeluju i mnogobrojna državna tijela: Hrvatski zavod za javno zdravsto – antirabične stanice, MUP, MMPI, MORH, DUZS, a osobito tijela nadležnih za veterinarstvo i lovstvo. Lovačka pak društva imaju važnu ulogu u dijelu odstrela lisica te njihovoj dostavi veterinarskim organizacijama.

Lovce namjerno ništa nisam pitala, uopće me ne zanima što imaju za reći.

Stoga, kunem se, ako ikada i vidim lisicu, nema šanse da ću to ikome reći ili zvati nekog iz državnih institucija. Također ću se svojski potruditi da sve osobe koje su je vidjele uvjerim da je to bila samo oveća mačka. Pa makar izgrizla i mene i djecu i sve kućne ljubimce u kvartu!

Neka mene odstrijele kao opasnost za ljudski rod.

2 Responses »

Leave a Reply