Lutke na bankarskom koncu

Lutke na bankarskom koncu

Umirovljeni liječnik u Grčkoj pucao si je u glavu nasred ulice. Nije htio ostatak života provesti kopajući po smeću. Možda je htio putovati i vidjeti sve za što nije imao vremena dok je radio, a možda je samo htio sjediti u dvorištu ispod vinove loze, pijuckati vino, kartati i gledati unuke kako rastu. Što god da je želio, sigurno nije zamišljao da će kad ode u mirovinu bijelu liječničku kutu zamijeniti dronjcima iz kontejnera, a stetoskop dugačkim štapom za traženje plastičnih boca.

Kad je bio dijete, proletjelo mu je glavom prije metka, htio je biti astronaut ili glumac, htio je biti poznat i značiti nešto. Pretpostavljam da to sva djeca sanjaju i ne slute da će većina njih kad odrastu ne samo raditi za nekakvu bijednu plaću i iz mjeseca u mjesec krpati kraj s krajem nego da ih i kad to mučenje završi čekaju kontejneri.

gunpoint

Umiranje u anonimnosti, bez dostojanstva, mira i sjaja nešto je što djeca srećom zamisliti ne mogu. Ne mogu to ni njihovi roditelji koji znaju da astronauti biti neće, ali ipak još uvijek sanjaju. Nije to mogao zamisliti ni komunalni redar koji je s pločnika skupljao dijelove liječnikova mozga. Penzioneri danas nemaju snove, imaju samo visok tlak i strah zbog kojeg noću više ne spavaju.

Nikad nisam čula dijete koje želi biti bankar. Dječji snovi ne razumiju vrijednost novca, ne razumiju da je svijet upravo to, jedna velika banka. Banka koja nas ostale baca u očaj i zbog koje si je naš umirovljeni liječnik prosuo mozak. On je krivio Vladu, a ja krivim i bankare.

Vlade i njihove boje su nebitne, a ljudi od kojih su sastavljene nisu ništa drugo do li marionete, lutke na bankarskom koncu koje služe jedino za utjerivanje dugova. Oni su posrednici u bijelim rukavicama preko kojih se prelijevaju novci iz naših džepova u bankarske. Njihov posao nije da mi sretno živimo, njihov je posao osigurati da kamate budu naplaćene. A ako ne ide, u pričuvi su im crne rukavice, suzavci i konjska kopita.

Milanović ili Kosor, Mesić ili Josipović, flip-flop… Zar je važno? Važan je samo dug. I nešto provizije. Hrvatska ili Grčka, Španjolska ili Irska, Mađarska ili Italija, flip-flop… Kako god okreneš, dužničko ropstvo. Moja majka ili ja, susjeda ili kolega, grčki ili hrvatski umirovljenik, flip-flop.. Kamata i ovrha. Kovanice više nemaju dvije strane, imaju samo jedno lice, bankarsko lice.

Bankarima su sve boje iste

Nema neke razlike između prezaduženih vlada i prezaduženih građana, osim što mi uz svoje plaćamo i državne kredite. Sami ih nismo tražili, jednako kao što nismo tražili da dugove škverova pretvore u javni dug, naš dug. U svakom slučaju izbor manevarskog prostora nam je podjednako sužen.

Dok je država dizala kredite za ceste i arene, mi smo ih podizali za stanove i aute. Onda smo krenuli podizati nove kredite da otplatimo postojeće, a sada ih dižemo makar da otplatimo kamate. Ono od čega najviše strahujemo je da nam neće dati nove kredite. Jer čime ćemo onda plaćati dugove?

Sve vlade, a tako i naša, ponašaju se po istoj skripti kao i mi – kao dužnički robovi. Sve što odlučuju odlučuju iz pozicije roblja i time zapravo ni o čemu ne odlučuju, ali zato mi gnjevno raspravljamo o svakom njihovom koraku. Vlade u dugu revno provode naredbe svojih gospodara i zato je nevažno koje su boje, a naši i vladini gospodari su banke kojima dugujemo i gaće na štapu. Jedino dobro je što su za bankare sve boje iste.

Država u otkupljivačnici zlata

Kao i države, mi građani nemamo ništa. Nemamo stanove, nemamo aute, nemamo štednje, nemamo zemlje. Mi ih samo koristimo i to korištenje plaćamo za dva-tri života. Mi više ni plaće nemamo i zato kada nemamo za dug odlazimo u otkupljivačnice zlata i prodajemo i zadnju vrijednost koju imamo, uključujući i svoje uspomene. Zato te poslovnice i niču kao gljive poslije kiše, jer znaju da, osim tih nekoliko grama plemenitih kovina, više nemamo ništa.

A i države više nemaju ništa. Radnici koji su im punili blagajne vrsta su u izumiranju. Hoteli, pumpe, tvornice, stanovi, aerodromi, firme, projekti… sve je u rukama vjerovnika, a ti vjerovnici su banke i pokoji tajkun. I što vlade čine? Isto što i mi. Očajne gledaju što još imaju za prodati, traže ono malo preostalih vrijednosti, petrokemije, croatiaosiguranja, hrvatskepoštanskebanke… Gle, one još uvijek rade! Taman za kamatu! Uvijek korak do ponora.

I zato kada slušam robove iz naše Vlade, mogu slobodno isključiti ton. Znam o čemu će pričati jer svi dužnici pjevaju iste dužničke pjesme. Stihovi su to iz financijske Biblije MMF-a, Europske centralne banke i Njemačke o rezovima na najsiromašnijima, štednjama, smanjenju plaća, kreditima, fleksibilnijem tržištu rada, prodajama imovine, rasturanju kolektivnih ugovora i otkazima.

Upravo sve ono što je grčkog liječnika nagnalo da si prosvira mozak. I zato je samo pitanje dana kad će i naše mozgove čistiti s ulica. Grčka je svoje otpjevala, a mi smo na sigurnom putu.

Leave a Reply