Predložak za lopovluk

Predložak za lopovluk

Slavko Linić odlučio je obaviti posao koji nije napravio prije deset godina, za što smo ga tada, kao i sada, platili. Stečajevima će zajašiti problem nelikvidnosti jer je metastazirao u dug težak preko 40,2 milijarde kuna i dug koji je od hrvatskog svijeta rada napravio sprdačinu.

Meni ta apstraktna cifra ništa ne znači jer mogu spoznati jedino okvir od nekoliko tisućica, ali ono što si mogu jako lijepo predočiti je Linića kako jaše po leđima 60.000 ni krivih ni dužnih jadnika po kojima su godinama jahali banditi od njihovih poslodavaca dok je financijska policija češala jaja po svojim uredima.

156268052_f53220b2c1_m

Težak posao financijske policije (anna_t / flickr)

Sad svi urlaju o “kulturi neplaćanja” iako je te bandite dva desetljeća uzgajala nitko drugi nego sama država i njezin politički vrh. Sad će te iste kriminalce, kao roditelj svoju neposlušnu djecu, konačno poslati ranije na spavanje. Večere, odnosno naše pare i dobra, ionako su odavno požderali, probavili i na nas građane – pljunuli.

Kad Linić kaže da će pritom štiti radna mjesta, pretpostavljam da misli na zatvaranje 20.000 blokiranih firmi, redom fantomskih ordinacija bez ijednog zaposlenog radnika koje zajedno duguju 15,6 milijardi kuna. I o kojima, pogađate, nitko ništa nije znao.

Ispada da firme propadaju preko noći i da se novac s njihovih računa isisava u jednom koraku, a ne da su sve firme u ovoj državi upropaštene na jedan te isti način. Nisu to neki mastermindovi koji sofisticiranim smicalicama stvaraju bogatstva i za sobom ostavljaju pustoš. Sve je puno jednostavnije i prenosi se s koljena na koljeno.

Poduzetnici već površinom pogledom na naše zakona skuže da su to templati za lopovluk i kažu “ček’ malo, pa ja mogu izlevatiti ljude, uzeti im pare, dovesti ih do prihvatilišta za beskućnike i kasnije davati intervjue za poduzetnika godine”.

Onda sastave poslovni plan pod radnim nazivom “Nikome ne plaćam”. Ni struju ni vodu, ni prostor, ni dobavljače, ni suradnike ni doprinose, ništa.

Nakon toga sve stavim pod hipoteku, dobijem milijunske kredite i ponovno nikome ništa ne platim. U međuvremenu lovu s računa preusmjerim na neku svoju drugu tvrtku i s njom kao poslujem. Kad dug naraste na vrijednost firme, onda je prodam za nula kuna. I super. Za svo to vrijeme državne institucije mi ne prave nikakve probleme.

I tada nastupa stečaj koji bi trebao biti zadnja stanica u nizu pravnih mehanizama kojima se direktore i vlasnike tih firmi u startu moglo zaustaviti u kriminalu.

Koliko treba pokrasti da te otkriju? Milijun, dva? Milijardu? Koliko godina ne trebaš plaćati doprinose dok se nekome u fini ili mirovinskom upali lampica?

To najbolje znaju radnici u Sisku koji su godinama pisali dopise Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, USKOK-u, Državnom inspektoratu, lokalnoj samoupravi, Bogu i Vragu, i gore navedenima i dole potpisanima, i koristili riječ “iste” umjesto posvojne zamjenice i potpuno se prilagodili sustavu bez mozga, i tko zna što sve ne.

I nikome ništa, i nikoga nigdje. Tek kad su dugovi premašili stotine milijuna kuna, evo ti birokracije, evo ti stečaja, evo ti biroa. The end.

Tako da platiti kriminal opet neće oni koji su tvrtke sunovratili u stečaj. Naime, njima nije moguće dokazati da su to namjerno napravili jer loše poslovne odluke kojima su gubili pare ili legalno prali novce kroz nepotrebne ili preskupe projekte nisu kazneno djelo.

To nas opet dovodi do paradoksa. Dok su vlasnici i direktorčići firmi još i imali neke pare na računima da plate sve moguće kazne za nepravilnosti u radu, probijanje rokova neplaćanja dobavljačima i zaboravljanje na doprinose, financijskih i državnih inspekcija na vidiku nije bilo dok se katastrofa još mogla spriječiti.

Sada kad su ti računi u debelim minusima kazne bi te firme samo gurnule u još veći ponor. S tim što, po novom zakonu koji bi kao trebao štiti radnike od neisplate plaća, pred sudom mogu reći, “žao nam je, ali mi tih novaca nemamo”. I govorili bi istinu. I nikom ništa. Nisu krivi.

Pa ipak Linić će im “brzo i čisto” staviti ključ u jednu bravu, tako da mogu odmah krenuti tražiti novu bravu. Makar je do sada bilo tako, jedini je problem što je takvih vrata, iza kojih uopće još ima love, u Hrvatskoj sve manje.

Sigurna sam da će naši “poduzetnici” kao i do sada uspjeti preveslati i ovaj zakon o komercijalnim transakcijama prema kojem više neće moći lančano otvarati nove firme i na njih prenositi imovinu i druge vrijednosti čim bi zapali u gabulu. No, taj zakon nije produkt mozgova naših saborskih zastupnika koje više od desetljeća ova praksa nije interesirala, već produkt prisile EU.

Do sada je svaki rođo s 20 tisuća kuna mogao registrirati firmu na trgovačkom sudu i koristi je za sve samo ne za uspješan biznis. A kada propadne, otvoriti novu tvrtku i tako unedogled.

Država ih je još i zaštitila pa u sudskom registru ne možeš pretraživati tvrtke po imenu vlasnika. Valjda da poslovni partneri i zaposlenici ne bi znali s kim imaju posla.

Linić će takvim poduzetnicima zapravo napraviti i uslugu, jer ionako više ne znaju kako se riješiti ispražnjenih računa, vjerovnika za vratom i nadrkanih poslovnih partnera.

Moguće da će im i glavu spasiti jer bi se i kod nas mogao dogoditi kineski scenarij da radnici zbog otkaza počnu umlaćivati poslodavce.

Zakona je bilo i bit će, i dobrih i loših, čisto da bi se zadovoljila forma, ono što čega nikada nije bilo su efikasni žandari za njihovu provedbu. U suprotnom bi se država itekako pobrinula da se oni i provode i na tome još i ubrala koju kunu. No, nitko nije bio toliko lud da reže granu na kojoj sjedi.

Tako da će u ovoj priči još jednom najdeblji kraj izvući radnik. On, naime, naplatu dugova više neće moći tražiti od države, već od vlasnika firme pred stečajem. A naplatit će se kad na vrbi rodi grožđe.

3 Responses »

  1. Loša poslovna odluka kojom upropastiš neku firmu i njene radnike dovedeš ispod ruba egzistestencijalnog minimuma nije kazneno djelo. A ako svojim novcima na svojoj zemlji bespravno sagradiš stan onda si kriminalac. Baš smo država.

  2. Zna se tko neće profitirati. I na kraju se opet sve svede na onu “jači tlači”, a “jači” je isključivo onaj koji ima brdo love. U SAD-u se zakoni formiraju prema utjecaju interesnih skupina, to je postala primijenjena umjetnost za elitu zbog simbioze politike i poslovnog svijeta.

Leave a Reply