Rad ubija legalno

Rad ubija legalno

Imam tu opsesiju da svake godine pred Božić pogledam koliko je ljudi zginulo na radnom mjestu. Prelistam i koliko ih je u Hrvatskoj ostalo invalidima, oboljelo ili jednostavno poludjelo, što se politički korektno naziva “bolestima duše”. Radim to jer vjerujem da rad ubija*. Indirektno ili direktno rad je najučinkovitiji legalni ubojica na planeti.

Prosvjetljenje sam imala na pogrebu jednog mladog čovjeka kojeg je ubio karcinom. Šef mu je držao govor u obliku “Ode radu”:

– Bio je vrhunski radnik. Nije mu bilo bitno je li praznik, vikend ili godišnji, posao mu je bio na prvom mjestu! Prerano nas je napustio, ovo je veliki gubitak za sve nas i veliki gubitak za firmu…

rad

Working class near death experience (Skyherten/flickr)

Meni se čini da nas je baš zato i napustio!

Dok pišem ove retke najmanje jednog je radnika negdje na ovoj planeti nešto usmrtilo na radnom mjestu ili ga je zbog nakupljenog stresa za krevet prikovao moždani udar.

Prema Međunarodnoj organizaciji rada (ILO) godišnje na svijetu na radnom mjestu strada 337 milijuna ljudi, a od toga ih 2.3 millijuna završi pod zemljom. Dakle, dnevno zbog rada odapne 6300 radnika ili svakog sata 260, dva-tri čovjeka svake minute.

U našoj zemlji od 2008. do 2010. primjetan je značajan pad zginulih i ozlijeđenih na poslu, s 80 mrtvih i 25 tisuća ozlijeđenih na 34 mrtva i 19 tisuća ozlijeđenih.

Može se činiti da je to zbog boljih radnih uvjeta, no realnost je da nam trećina radno sposobne nacije prisilno ne radi. Također, na psihijatriji u bolnici, kako mi frendica kaže, bilježe značajan porast pacijenata koji su se zbog posla, nezaposlenosti ili otkaza pokušali ubiti ili ih melje klinička depresija.

Broj profesionalnih bolesti ne jenjava, oko stotinjak svake godine. Ne znam koliko je radnika lani ostalo invalidima, 2008. ih je bilo oko 800. Zanimljivo je da su to podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo jer Državni inspektorat već godinama uopće ne zna za desetke tisuća ozljeda na radnom mjestu iako je inspektor zaštite na radu obavezan sudjelovati u policijskom očevidu.

Šansa da ćeš biti osakaćen ili poginuti na radnom mjestu veća je što si bjednije plaćen, što su ti radna prava manja i što ti je posao teži. To se isto može dogoditi na putu ili na povratku s posla.

Robovima je bilo bolje

Jedina razlika između robovlasničkog sustava i današnjeg modernog tržišta rada je to da mi ipak dobivamo kakvu takvu naknadu. Mada je danas moderno biti pripravnik pa poslodavci u zamjenu za nadu dobiju još i besplatnu radnu snagu.

U Njemačkoj su recimo mnoge otpustili, pa ih opet zaposlili kao honorarce, a pola mladih radnika je na praksi. Kao kuju zanat, maltene kao da rade za NASA-u. Kažu da im nacija tako izlazi iz krize i ponosni su na svoje radnike i “njemačku disciplinu”. Njihovi radnici nemaju vremena za ponos, već samo za disciplinu. Kičme.

Robovima se nekad davala hrana i smještaj u zamjenu za tlaku, a danas u razvijenom društvu nam daju kredite i jedva dovoljno novaca za preživljavanje. To znači da smo zapravo u gubitku, da je čak i robovima bilo bolje jer nama plaće ne pokrivaju hranu i smještaj. To radi MasterCard.

Sezonskim radnicima je skoro isto kao robovima. Većina ljeti šljaka duplu satnicu i kroz pozor kuhinje restorana gleda najljepše more na svijetu jer su im hrana i smještaj osigurani. Obično rade na crno. Nakon toga ih bez kinte šutnu natrag otkuda su i došli.

Sve u svemu, umjesto održivog razvoja, imamo održivo ropstvo. Desničari bi rekli, povratak korijenima.

Robovima i radnicima više manje dođe na isto. Radimo da bi uopće živjeli, a ne da bi se svijet okretao ili da čovječanstvu nešto ne bi ponestalo. Govore nam da je u radu spas oni koji se na našem radu tove, a zapravo znaju da je ovakav način rada put u bolest i smrt. Zato oni ne rade, oni brainstormaju.

Također je iluzija da danas makar imamo slobodu. No, množiti smo se mogli i dok smo bili robovi, za sve ostalo nemamo vremena. Iluzija je i da makar imamo nešto svoje jer su vlasnici naše imovine – banke. Zato nam se i plaća šalje u banku koju mi onda podignemo, malo držimo u ruci i onda opet vratimo u banku ili Finu.

Put do karcinoma

No, mogu ja buljiti u statistike koliko hoću jer ono što izvješća ne pokazuju je da rad skraćuje životni vijek milijunima ljudi. Karcinomi i srčane bolesti su također posredno ili neposredno uzrokovane radom. Potraga za poslom, godine uzaludnog čitanja oglasa i odbijenih molbi uništavaju živote, psihu i radost milijunima ljudi.

Ropstvo u Hrvatskoj podupire i potpuni pravni kolaps kad je u pitanju zaštita radnika i kažnjavanja poslodavaca zbog sigurnosnih propusta, neplaćanja, otkaza, preopterećenosti i mobinga. Koliko često čujete za takvu presudu? Slavili smo nakon prve i jedine za mobing.

Poslodavcima se više isplati stradavanje radnika držati unutar kuće. Manje ih košta dogovor oko odštete nego kazna s odštetom. Radniku se, pak, ne isplati ići na sud, em jer zakoni nisu napravljeni za njegovu zaštitu, već zaštitu poslodavca, em jer procesi traju prosječno sedam godina ili odu u zastaru. Jednostavno se nemaš kome požaliti.

Ni robovi nisu imali zavidan životni vijek. Kad bi izdahnuli od iscrpljenosti ili ozljede pokupili bi ih, stavili u vreću i bacili u neku jamu, a na njegovo mjesto dovezli svježeg dječaka. Danas nam pak produljuju radni vijek kako bi crknuli prije nego što bi imali pravo iskoristiti novce koje smo cijeli život uplaćivali u mirovinsko osiguranje.

Dobar dio ljudi ipak umre daleko prije te dobne granice pa je opet dobro. Na kraju radnoga vijeka ili nakon što nas vrijeme pregazi, svi mi potrošeni ljudi bivamo odbačeni poput otpadaka i onda jedemo otpatke.

Borgizacija društva

Cijeli život radimo za kolektiv ili za pojedinca, ali samo rijetko za sebe.

Dok radimo sve više, imamo sve manje i živimo sve lošije. Tjedna satnica od industrijske revolucije nije nam se smanjila ni za minutu. Dapače, još se i povećala za par sati dnevno. Poslodavci su apsolutni gospodari našeg vremena, u suprotnom bi mogli otići doma čim završimo posao.

Ako tržište rada ili Hrvatska udruga poslodavaca kaže da nam treba više građevinara, svi idemo u građevinare. Ako kaže da nam treba više ovršitelja, učimo o ovršnom postupku. Sve što ne donosi direktan i opipljiv profit, kao recimo fakulteti, filozofi, umjetnost ili promatranje ptica, treba se također pretvoriti u bankomat. Ili zatrti.

Da bi sustav kontrole i podložnosti dobro funkcionirao u sve treba uplesti i malo etike, tako da nas ako i pomislimo da nešto tu ne štima izjede grižnja savjesti.

Uče nas da je rad svetinja, da je biti radoholičar vrhunska moralna kvaliteta i da je dobit, koju šef ostvaruje na našoj grbači i od koje mi radnici nemamo ništa osim radnog mjesta, nešto što nas treba grijati oko srca.

Tko zna kako su zvali roba koji je radio više nego što ga je bič tražio? Roboholičar? Tko zna što je osjećao dok je sa slamarice gledao palaču svog gospodara? Mora da je bio ponosan na šest tona kamenja koje je zbog toga doteglio i što je na gradilištu ostavio po tri prsta s obje ruke. Glodao je svoju kost i nježno zamišljao kako mu vlasnik odmorno uživa u toploj gozbi.

Bio je sretan i što ga bog voli. Jer ako ne radimo, upozorava i Biblija, nećemo jesti i vjerojatno ćemo u pakao. To Crkva oduvijek jako lijepo koristi pa i danas otkupljuje grijehe. Riznice su joj uvijek pune i ne moraju raditi već samo brainstormati.

Rad sa slomljenim srcem

Tako da danas imamo mali broj sretnika koji rade posao iz snova, dok velik broj ljudi radi posao koji mrze, koji ih psihički razara, na koji nerado odlaze i za kojeg su bijedno plaćeni.

Svijet rada mašina je za mljevenje mesa u kojem ljudi izgaraju svu životnu energiju, sve duže i sve napornije rade, svijet u kojem se žrtvuju radost i slobodno vrijeme.

Gola je to matematika. Izračunaš koliko ti treba mjesečno da skrpaš za hranu, platiš račune i ne šetaš gol i pristaješ na bilo kakvo radno mjesto koje to može pokriti. Zaboravi na hobije, prijatelje, rodbinu, osobne interese i usavršavanje jer to ne donosi pare.

Raditi nešto sa srcem i od toga pristojno živjeti – uspijeva još samo Alkemičaru.

*Bob Black odavno je to obradio

Leave a Reply