Radnici u posthumnim prosvjedima

Radnici u posthumnim prosvjedima

Prosvjede hrvatskih radnika počela sam bilježiti s namjerom da pobunu tih ljudi spasim od zaborava, ali i da pritom pratim točnu dinamiku raspada, krivulju propasti vitalnog tkiva svake države. A to vitalno tkivo su ljudi, dakle radnici, jer ljudsko postojanje neodvojivo je od svijeta rada. Nezaposleni su lišeni i postojanja. Svijet je naprosto tako postavljen. Oduvijek.

Od trena kad otvorimo oči mi se obučavamo da bi jednog dana radili, bili produktivni, stvarali novac. Mali dio tog novca dobit ćemo kako bi imali pravo disati, neki srećom i nešto više od toga. Mi o radu ovisimo, bez njega ne postojimo.

Foto Sudhir Nair/flickr

Foto Sudhir Nair/flickr

Novac za zrak

Ono što se od nas očekuje, ono zbog čega mi jesmo tu u ovom svijetu, sumirao je narkoman u Trainspottingu:

Odaberi život. Odaberi posao. Odaberi karijeru. Odaberi obitelj. Odaberi jebeno veliki televizor, odaberi perilice za rublje, aute, CD playere i električne otvarače konzervi. Odaberi dobro zdravlje, nizak kolesterol i zdravstveno osiguranje. Odaberi kredit za stan s fiksnom kamatom. Odaberi stan. Odaberi svoje prijatelje. Odaberi trenirke i zajedničku prtljagu. Odaberi trodijelno odijelo u jednoj od jebenih tkanina. Odaberi biti sam svoj majstor i pitanja koji kurac radiš u životu u nedjelju ujutro. Odaberi sjedenje na kauču i gledanje zaglupljujućih kvizova dok se trpaš fast foodom. Odaberi truljenje na kraju života, pišanje u jadnom staračkom domu, sramotu sebičnim, sjebanim derištima koje si nakotio da se zamijeniš. Odaberi svoju budućnost. Odaberi život…

Pakao u nasljeđe

Narkoman nakon heroinskog šuta to vidi u totalu, a mi samo u dijelovima. Pretpostavljam da su zato droge ljudima i zabranjene. Da ne vide total, da ne vide istinu. Pogreška u toj logici je jedino u tome, što je za narkomana iz Trainspottinga ta istina pakao, a za ostatak svijeta – težnja, blagostanje. Iluzija je ljudima sreća. Oduvijek.

Ono što se kreće na dvije noge ne samo da bez radnog mjesta nema život nego nema ni pravo na život. Ako taj dvonožni stvor ne radi, pravo na život gube i njegovi dvonožni potomci. Svijet ostaje samo na mladima čiji stariji primaju plaću. Na mladima koji nisu narkomani. Problem je jedino što stariji mladima u nasljedstvo ostavljaju pakao na dušu, ne i sreću. I to pakao kakav je ništa prema onom koji tek slijedi. Nije ga teško zamisliti, treba samo pogledati na sve strane, odmah preko granice. Pakao ima svoje ime, zove se fleksibilno tržište rada.

Uhođenje Smrti

Isto tako, kvaliteta našeg života ovisi o kvaliteti našeg radnog mjesta. Odrekli smo se plaće, a s obzirom da se iz dana u dan odričemo kvalitete, odnosno malo po malo svih radnih prava, pretpostavljam da smo spremni zadovoljiti se samo pravom na zrak. Valjda je to u konačnici i smisao tog tzv. minimalca budući da onaj koji ga je izračunao zna da se s njim jedino može žvakati goli kruh 30 dana.

Žalim jedino što sam raspadanje radništva počela debelo prekasno bilježiti, od prosinca 2011. godine. Tada je krenulo umirati ono zadnje na repertoaru, oko 130 prosvjeda, tisuće radnika na ulici za pravo na život. Do tada je već uništeno sve što je nekad bilo veliko. Toliko prosvjeda ostalo je nezabilježeno… Pobuna je nestala u zaboravu, kao i skoro 400.000 nezaposlenih. Oni nemaju ni pravo na zrak.

U biti, ono što radim je da pratim Smrt. Pratim je kao narkoman. Ovisnički. Gledam što ona radi i kako mi ljudi na nju reagiramo. Ono što vidim je da mi reagiramo – prirodno.

Žrtva je uvijek kriva

Sa smrću se nikada ne bavimo dok se sami s njom ne suočimo. Tako se ne bavimo ni radnikom na umoru, dok mi sami nismo taj radnik. Radnici prosvjeduju i prosvjedovat će, i dok oni to rade mi to ne gledamo, mi okrećemo glavu od Smrti.

Lako si to objasnimo: Sami su si krivi, takav je život, kriza je, novaca nema, htjeli su kapitalizam i evo im ga, da su više radili, lijenčine, prošla su ta vremena, snađi se, pokaži da si sposoban, nitko nije siguran, tu se ništa ne može, sudovi nisu na našoj strani – odaberi krivnju, odaberi apatiju, odaberi smrt…

Radnicima, paralizirani ovakvim mislima, ne dajemo podršku i ne izlazimo s njima na ulicu. Ali to je, naime, prirodno, jer njihova smrt nije naša Smrt. Smrt se uvijek događa nekom drugom i negdje drugdje. Ona je uvijek u budućnosti ili u prošlosti, nikad u sadašnjosti. I dok mi shvatimo tu laž, Smrt je već pred našim vratima. Prvo nam smanje plaću, pa mijenjaju ugovor, pa smanjuju prava, pa prijete otpuštanjima i na kraju podijele otkaz.

Tada kreće pogađanje sa smrću, apel za odgodom i cjenkanje, jednako kao što radnici traže svoje plaće tek kada je sav novac isisan, pokraden, nema ga. Za pogodbu je prekasno.

Iluzija nedodirljivosti

Ta iluzija čeličnog štita od smrti razlog je i smrti radnika s kojim povezanost mislimo da nemamo. Zato kada prosvjeduje radnik u Slavonskom Brodu, ne prosvjeduju i radnici u Rijeci ili Splitu, oni koji su također mjesecima bez plaća i mi koje to tek čeka. Oni prosvjeduju dva dana kasnije. Odvojeno. Jer njihova smrt nije naša Smrt.

To je u ljudskoj prirodi, to je zato što kao narkomani ne vidimo svijet u totalu, ne vidimo da smo svi mi radnici povezani u vitalno tkivo. Jedno tkivo. Tkivo države. Njihova smrt naša je Smrt. Smrt je jedna.

Na mladima zato ne ostaje svijet, već ostaje Smrt. Mi smo tako odabrali. Možda je to zato što je simbol smrti u svim kulturama i religijama uvijek bilo ponovno rođenje, obećanje novog života. Sve mi se čini da je riječ o tisućljetnim lažima jer ja u smrti radništva još ne nazirem Život.

Žive samo oni koji donose Smrt jer mi koji prosvjedujemo – ne sijemo smrt.

8 Responses »

  1. E ovo ti je, draga Vedre, jedan od boljih tekstova. Ni onaj laburista što šuška kad govori, ne bi bolje opisao ovaj jad i bijedu koja bdije iznad nas. Ali, valja se prisjetiti, pa nije to bilo baš tako davno, 1848 npr. “Bauk (ne ovaj ministar Arsen) kruži Europom (EU, Mediteran, Sjeverna Afrika, Bliski istok) – bauk komunizma. Sve sile stare Europe (EU) sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa (ne onaj “Šarfaciger” što je pobjegao kao naš Sanader)….” itd., te: “Historija svakog dosadašnjeg društva jest historija klasnih borbi.”
    Eto, onda se zaključak nameće sam po sebi, iako je star, isproban već, pa ga stoga treba ponoviti: PROLETRI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE ! Nema ti drugog odgovora, lipa moja. PONOVNO TREBA IZBORITI ODUZETA PRAVA I SLOBODE, ZASNOVATI VIZIJU NOVOG DRUŠTVA, PA MA KAKO JE DANAS NAZVALI, u drugoj dekadi 21 stoljeća. I Chavez je neki dan otišao ! Šta se još čeka, ja pojma nemam. Ali, BEZ KONSENZUSA SVIH OKO REFORMI NIGDJE NEĆEMO STIĆI. Desit će se ono što narod kaže : “Sjaši kurta da uzjaši murta !” A već ih vidim, čekaju ko zapete puške, kako planiraju taktiku i strategiju, DA PONOVNO ZAJAŠU. DA, NA NAS I OPET IH NEĆE BITI SRAM ! Vozdra !

  2. Ako smijem ovdje pitati, zašto više nema novosti na stranicama udruge AWAP?
    Gdje mogu saznati više o njima i aktivnostima, a da ne maltretiram ljude direktno e-mailom?

  3. Slobodno im se obratite mailom, to sam i ja učinila i odgovorili su mi čim su stigli. 🙂

Leave a Reply