Rješenje za žene: promjena spola i dugogodišnji zatvor

Rješenje za žene: promjena spola i dugogodišnji zatvor

Mirko Norac proveo je deset godina u zatvoru i za to vrijeme sagradio kuću, oženio se i dobio dvoje djece. Pa kako j*..te, kako?!! A još u zatvoru… Sad je na slobodi i može uživati u blagodatima svoga nerada.

radice

Robinje unatoč slobodi (United Nations Photo/flickr)

Evo, ja sam na slobodi, osim ako me ne stisnu ovrhe, i uspjela sam se tek udati, nula stan, nula djeca, auto star deset godina, peterocifreni minus. Karijera mi umjesto prema naprijed ide prema nazad, umjesto povišicom nagrađena sam minimalcem. Suprug, sve isto, osim auta, jer sam ja vlasnica. Hvala ostacima bivšeg sistema pa sam imala besplatan studij, htjela bih i na doktorat, ali nema šanse, drugi je sistem, nezgodno radno vrijeme.

Gledam rodicu, isto na slobodi, plaća s diplomom ispod prosječne, ajd dobro udala se i ima jedno dijete, bori se na sudu za dio kuće 15 godina, razmišlja o kreditu kojim će pokriti minus.

Prijateljica, dva faksa, plaća NKV radnice, u podstanarstvu, nije se udala, djeca nemoguća misija.

Druga frendica mi je morala pobjeći iz zemlje jer joj je nakon petnaest godina honorarčenja za milostinju koju je uvijek iznova morala utjerivati pozivima i molbama bilo dosta i ove države i ovog života i paničnog vaganja svake kune kao što anoreksičarke zbrajaju kalorije.

Kad bolje pogledam cijela moja generacija u sličnom je bezizlaznom stanju, osim jedne frendice, muž joj je pomorac, najveći joj je problem uređenje kupaonice i učenje za doktorat koji je meni nedostižan.

Kako to objasniti, na slobodi si i nemaš ništa, u zatvoru si i imaš sve? Čitav život sređen, sve ide glatko, osim, eto, što si na dugogodišnjoj robiji. I to za zločin koji nikad ne zastarijeva i za koji se nikad nisi pokajao.

Kažu mi da je važniji pogled na zvjezdano noćno nebo, miris cvijeća i čupava krzna mojih tvorova. Zagrljaji i meki poljupci mojeg muža. I ja to mislim, možda jer ne znam za bolje. Ali ipak se svaku večer pitam jesu li taj čisti obraz i ovakva sloboda zdravi za moje živce.

Ne bi li bilo bolje zaspati i probuditi se za par mjeseci, za par godina, odmoriti se i ne razmišljati o uvijek istim brigama. Možda se za to vrijeme sve sredi kao Norcu, možda mi inflacija pojede minus, možda švicarac propadne, možda rodim dvoje djece bez trudova, možda postanem vlasnica apartmana na moru, dobijem još jednu diplomu i još dva tvora. Možda mi plaća bude peterocifrena, možda umjesto garsonijere budem spavala u dvosobnom s dnevnim boravkom.

Već mi se spava.

Čini mi se da je moj najveći problem što ne vjerujem u čuda, što ne vjerujem da se išta može može postići bez rada, što se ne molim ni bogu ni partiji i što s 18 godina nisam pristala na visokim petama ušetati u svijet hostesa. Pitala bih Norca što mi je činiti, ali on ne daje izjave.

Ali sada, sada je pala vlada, imamo nove stare ljude, najavljuju otkaze i rezanje plaća u javnom sektoru. Molim, zaobiđite mi supruga jer smo onda gotovi, ubit ćete i nas i naše tvorove. Čerupajte nekog drugog, znate koga, one što su pokrali sve što se dalo pokrasti, dobro ih poznajete, imaju novaca, a kad izađu iz zatvora ionako će imati sve.

Bojim se da mi Norac ne bi znao odgovoriti koja je tajna uspjeha u Hrvatskoj. Jer su, moguće slučajno, sve moje akterice bez budućnosti i bez novca – žene. A za žene nema recepata, osim u kuhinji.

Kosorica je imala recept, ali samo za dojkinje, a naše dojke su pusta zemlja kojom ne teče mliječni nektar. I u prostituciji je taj nektar na cijeni, ali mi čak ni prostitutke ne možemo biti jer smo prestare, opet bi zarađivale siću nedovoljnu za račune. Ako pak napustimo svoje poslove, šanse da ćemo naći drugi, siguran, minimalne su. Velikim dijelom opet zbog tog nektara koji bi mogao poteći kad bi nas zaposlili, kad bi imale dobre plaće, pravo na porodiljni bez straha od otkaza.

Trudnoća za sve veći broj žena znači neproduljivanje ugovora o radu. U 2010. godini više od 90 posto sretnica koje su nekako našle posao dobile su ugovore o radu na određeno vrijeme, u slučaju da zaborave popiti pilulu. Ženska mreža Hrvatske piše da je njihova sudbina poznata:

nesigurne i nezaštićene, s prosječno nižim plaćama, bez prava na zasnivanje obitelji, bez mogućnosti dobivanja kredita, nerijetko uznemiravane i zlostavljane, bez zakonom zajamčenih radnih prava.

Na zavodu za zapošljavanje bi nam rekli da smo previše kvalificirane, jer se traže samo NKV zanimanja. Da bi se prilagodile tržištu rada trebale bi se prekvalificirati u trgovkinje, dadilje, raditi u tvornici ribljih konzervi, putovati u inozemstvo kao kućne pomoćnice.

Kažu nam da posla uvijek ima za onog koji želi raditi, jedini je uvijet pristati na plaću daleko manju od one muških kolega, zaboraviti na radna prava, i pomiriti se za plaće 40 posto ispod prosjeka. Treba svjesno i bez kajanja znati da će nam i mirovine biti manje za 21,5 posto od naših supruga, ali srećom treba računati i na to, budući da muškarci umiru ranije od žena, da ćemo kao udovice ionako imati pravo na njegovu mirovinu.

Ali kao što rekoh, kažu nam da su važniji meki poljupci moga supruga i pogled na noćno nebo, a kad bih promijenila spol i završila u zatvoru, jedino je sigurno da bih i to izgubila.

2 Responses »

  1. Je, a čak i jedan jedini slučaj pozitivne diskriminacije prilikom zapošljavanja je bio mutan.
    Direktoricu škole prozvali su jer je na natječaju odabrala trudnicu. Međutim, umjesto naglaska na mogući nepotizam, oprema teksta je naglasila da je problematično to što su zaposlili ženu za koju su znali da će ubrzo otići na porodiljni?! Ispada kao da su zaposlili nefunkcionalni objekt.
    Problem jedino može biti eventualno zapošljavanje “preko veze”, a ne njezina trudnoća i porodiljni. Strašno.

Leave a Reply