Rođena kao dječak

Rođena kao dječak

– Rođena je kao dječak, ali sebe doživljava kao djevojčicu od svoje druge godine života – rekla je majka 7-godišnje Bobby Montoya, transrodnog djeteta čija je želja da se učlani u izviđačice završila gorkim suzama, ali i podijelila američku javnost. Majka je dijete pokušala upisati u izviđačice u Denveru, ali nakon što se voditeljica prema 7-godišnjakinji odnosila kao prema degeneričnom predmetu oslovljavajući je kao “ono” (eng. “it”), uzela je svoje uplakano dijete za ruku i otišla.

– Svi će ionako znati da je dječak – rekla joj je na izlasku čelnica denverskih izviđačica. No, tako nisu mislile i njoj nadređene. Tri tjedna kasnije krovno udruženje izviđačica objavilo je priopćenje:

Ako se dijete identificira kao djevojčica i djetetova obitelj je predstavlja kao djevojčicu, onda joj želimo dobrodošlicu u Ženski odred izviđača Kolorada (Girl Scouts of Colorado).

lutka

Reci mi što smijem biti (rbanks/flickr)

Lov na Antikriste

Tada je krenula masovna frka. Prvo je nekoliko kršćanskih vjernika u znak protesta ispisalo svoje kćeri, tri su izviđačka odreda raspuštena, pokrenuta je kampanja na Facebooku “Make Girl Scouts Clean Again”, a ubrzo je to postalo i prvorazredno političko pitanje. Uključila se desnica tražeći službenu zabranu učlanjivanja transrodne djece u izviđače, ali i izbacivanje svih onih koji se među njima “skrivaju”. Snimljen je i video u kojem 14-godišnjakinja govori o fizičkoj opasnosti za djevojčice dok su u spavaonicama s dječakom.

Tako su se svi uplašili da će dijete od sedam godina svake noći silovati, da će djevičnjaci pucati k’o kokice i da će sperma prštati po krevetićima. Desi se to kad gledaš previše japanskih pornića i čitaš o toplim noćima u zabačenim isusovačkim župama.

Bez obzira što se govori o najranjivijima, o groznoj okrutnosti, o hrabroj majci koja poznaje i prihvaća drukčiji razvoj svog djeteta, ali i općenito o pitanju osobne slobode, nekako se svaka takva rasprava na kraju svede na penetraciju. Uvijek se nađe neki arbitar koji određuje tko ima, a tko nema pravo na kisik, što opet ovisi o tome kakvim genitalijama raspolažemo i koristimo li ih na, Bogu i narodu, prihvatljiv ili neprihvatljiv način.

Genitalna manipulacija

Ne mogu ni zamisliti što bi se kod nas tek dogodilo kad bi na školskoj priredbi među svojim kćerima roditelji na pozornici spazili i jednog dječačića obučenog u princezicu, ili, još gore, u zečića. Možda bi sve prošlo mirno, a možda bi se učiteljica i ravnatelj sutradan klatili s nogometnog gola na igralištu. Na zidovima bi osvanuli grafiti “Nećemo degenerike, koje financira EU, u školama”.

Kojoj bi hrvatskoj majci uopće palo na pamet svog školarca upisati recimo u odbojkašice? Koliko bi roditelja u Hrvatskoj takvo dijete smatralo normalnim, a kamo li ga još i podržavalo u pravu na odabir rodnog identiteta? Vjerujem da ih ima malo i da s pravom smatraju da se to jebeno nikoga ne tiče. Isto tako vjerujem da je puno više onih koje bi tako nešto natjeralo da jednom mjesečno na koljenima pužu u Međugorje, dok bi ih djeca doma čekala s češnjakom oko vrata.

Za razliku od Amerikanaca koji o tome makar raspravljaju, kod nas je ta tema u sferi znanstvene fantastike. Ili je naša nacija “čista” od transrodne djece, što je statistički i biološki malo vjerojatno, ili njihovi roditelji znaju da bi takvi istupi bili opasni za život, i njihov i njihove djece.

Tišina glavu čuva

Ova druga verzija je realnija s obzirom da se ekstremisti još uvijek nisu pomirili i da pedere ne smiju pljuvati i premlaćivati, a oni manje fanatični da ih nitko neće makar probati liječiti. Još samo fali da im se okolo smucaju i transrodne abominacije čije im seksualne preference vežu mozak u čvor: “Ako taj dječak o sebi misli da je djevojčica i zaljubi se u moju kćer, čini li ga to homoseksualcem? Ipak on ima alatku među nogama, što ako se zaljubi u mog sina, imamo li i onda posla s homoseksualcem? A što ako se moj sin zaljubi u takvu djevojčicu, je li on onda peder?”

Nevjerojatna je ta fascinacija našim najintimnijim seksualnim procesima. Umjesto da gledamo kako možemo biti sretnija ljudska bića, nama je ključno pitanje s kim se i kako netko ševi. Može on biti genije za matematiku, fantastičan dizajner, izvrstan kardiolog ili ekonomist, nas ipak više zanima koga ima u krevetu. Nije vijest kad suprug ubije ženu, vijest je kad homoseksualac otruje ljubavnika.

Stvarno bi mi jako teško palo da rodim djevojčicu koja se osjeća kao dječak i tako želi živjeti. No, ne zbog transrodnosti, nego zbog svih sranja koja će morati proći u životu. Prvo borbu sa sobom, a onda i s čitavim svijetom. I tako do smrti.

Društvo može svašta oprostiti, ali ne i neuobičajenu seksualnu ili rodnu određenost i koliko god se tradicionalno poimanje umjetno kreiranih uloga mijenja sumnjam da će to ikada prestati biti tema. Stoga, za razliku od ove Amerikanke, meni ne bi palo na pamet, osim ako me dijete ne bi samo tražilo, javno se boriti za njegova prava. Kao majci jedino što bi mi bilo važno je zaštititi ga od patnje i poniženja.