Sirotinja u kupovini: konzerva graha vs. kozje mlijeko

Sirotinja u kupovini: konzerva graha vs. kozje mlijeko

Kupovala su se jednom puna kolica hrane, ono kad su se tek otvorili trgovački centri, kad su minusi još bili na pola puta do crvenog. Nepca željna svega što nikad ranije nisu okusila vozala su se satima kroz redove prepunih polica. To je bila zabava za cijelu obitelj, to se točno znalo gdje je što jeftinije a gdje kvalitetnije, pa se cijela subota trošila na trk od centra do centra.

Starke

Starke za kakve je kod nas prerano za groblje (flickr/Frank Taillandier)

Žudnja za finim žderanjem, to treperenje nad novim receptom, ti hvalospjevi najboljem siru, najmanje kancerogenoj padeli i najzdravijoj vrećici nečega nisu mi dizali adrenalin sve do sada kada je to počelo nestajati. Koliko mi je nekad bilo smiješno, toliko mi je sada tužno… gledati osiromašene sugrađane u čarobiranju gotovo nepostojećim kućnim budžetom. Abrakadabra! Ja želim da trče od centra do centra, neka kupuju, neka su bezumni, neka se igraju, neka uživaju u čemu god žele, neka ih optužuju za konzumerizam, neka, neka, neka!

Više nema utrke, tiho je, samo Oliver Dragojević vječno zavija iz zvučnika. Prazna kolica vuku se između i dalje prepunih polica, a bodovi skupljaju na tri-četiri artikla. Sad se ždere da se preživi.

Sramota me bilo neki dan. Čekala sam na blagajni, uzela sam kozje mlijeko, bučine sjemenke, dva Kinder buena i neki smrdljivi sir za pizzu, u Desigual majici, “starkama” od 600 kuna, torbom od nekih tisuću u jednoj i iPhoneom u drugoj ruci. Redom luksuz koji danas rijetko tko kupuje. Glava u novim pramenovima i svježoj frizuri od 400 kuna.

Do mene je mršava cura u razvaljenim platnenim tenisicama kupovala deset deka najgore salame koju smo moje mace-kontejnerašice i ja ikad vidjele, jogurt od dva deca, pecivo i Torticu. Ispred nje žena koja je za dvije paprike, nekoliko krumpira i peršin već treći put prebrojavala kovanice, a s moje lijeve strane gospodin koji je uredno poslagao toaletni papir, Palmolive gel za tuširanje i konzerve graha i pelata. Iza njega još jedna žena, u ruci je držala glavicu kupusa i kruh. Nitko nikoga ne gleda, svi u svojim glavama.

Kupovalo se za danas, ne za mjesec, ne čak ni za tjedan dana. A sutra? Tko zna, što bude.

Samo ja – s 43 kune u novčaniku dva tjedna do plaće i sto kuna do crvenog u minusu – kupujem prokleto najskuplje luksuzne gadarije i žalim se na siromaštvo.

Osjećala sam se nepristojno. Imala sam potrebu reći da je ova majica na meni stara pet godina, oprana milijun puta i da je nosim skoro svaki dan, da sam je dobila na poklon, kao i “starke” i torbu, koje također nosim svaki dan, da sam kod frizera otišla nakon sedam mjeseci, da bučine sjemenke kupujem prvi put i da ću ih na poslu jesti sljedećih tjedan dana za marendu jer dobro zavaravaju glad a u kantini nas pljačkaju, da je kozje mlijeko za tri dana kefira koji sama pripremam i da bojkotiram Todorića, da je jedna čokoladica za mene jer mi je pao šećer, a druga za mog supruga jer ga želim obradovati, da je taj smrdljivi sir za jednom bogatiju pizzu i da taj iPhone nije moj, već od firme…

Željela sam im reći: “Ljudi, ja sam dio vas, inače ne kupujem ovako, ne vidim svoju plaću zbog kredita u švicarcima, stvarno nije kako se čini i mene su sjebali!” Željela sam im reći da ni ja ne znam kako ću…

Naravno da nisam ništa rekla, koga briga, u biti jeste kako se čini i ja ću ipak lakše od njih, sve dok postoji netko tko mi svako malo nešto poklanja, suprugovi i moji roditelji, skoro u godinama kada djeca trebaju njima poklanjati.

U lepezi siromaštva, siromašniji se kod nas uvijek može biti više. Ja sam očito dobrostojeća sirotinja i zar je normalno da me zbog toga još i stid?! Mi više nemamo skalu na kojoj je bijeda prva, a onda idu dobrostojeći i bogati. Imamo bogate i lepezu svih mogućih verzija bijede. Nigdje se to bolje ne vidi nego u dućanu. Muka mi je od od tih pognutih ramena, jeza me hvata od tih praznih košara i bijes od tih praznih pogleda. Da bar puknu, puknu u najveću eksploziju!

I tada sam krajičkom oka uhvatila naslov s police – Čačiću vraćaju neke milijune, država duguje njegovom Coningu… nešto, neki dug, zastara, mi dugujemo, Čačiću, platit ćemo… Ludilo. Sjetila sam se kolegice, odustala je od selidbe u Zagreb, tamo joj frendovi rade, kažu ima posla, rade tri mjeseca pa im ne plate, pa traže drugi posao. Razmišlja o Kanadi, možda Australiji, suprugu su isto smanjili plaću, tu su i djeca…

I stojim tako u tom prokletom kaosu bez pravde, u ovoj državi koja je postala privatna prćija onih koji u Billi ne skupljaju bodove i shvaćam da smo ovi ljudi oko mene i ja samo gosti, nebitni prolaznici, i da je sve, baš sve kako treba biti, po planu.

3 Responses »

  1. Tužno je na što smo spali, kažu živjeli smo iznad svojih mogućnosti, ne bi se složila, oni su živjeli iznad svojih mogućnosti i nas natjerali da se snalazimo kao psi lutalice!

  2. zasto predstavlja problem mnogima koji tacno opisu sadasnju situaciju na prostorima bivse yu da sve ono, sto danasnju situaciju “krasi” (siromastvo, visoki kriminal, visoka nezaposlenost, skoro robovlasnicki odnos prema zaposlenima, prezaduzenost drzave i kucanstva, ovisnost o uvozu, marginalnost u evropskoj a posebno svjeskoj politici itd) nije bilo u ex-yu? cinjenica je da su komunisti radili svoj job bolje nego kapitalisti svoj.

  3. Draga moja Vedrana, moram se složit sa vama, jer ni kod nas nije ništa bolje U Srbiji. čini mi se još i gore, isto tako je po marketima, a ako mislite ostati zdravi i pored ovolike bijede, ostavite Todorića, jer jesti njegovu hranu, brzo ćete oboljeti od karcinoma, izbjegavajte sve od Todorića, kao i mi što izbjegavamo, samo neke usijane glave kupuju kod njega, ma ja neznam već gde i što kupiti i u koji market, tamo retko i zalazim, jer iako kažu da je u marketima sve super, sve samo ne zdravo, bilo koju hranu kupiti vjerujte neki karcinom ćete dobiti, jer ja sam iz grada gdje Todorić živi, i tvornice u kojima on pravi ulje i razne “dijamant”karcinome, da ne poznajem neke osobe koje tamo rade ne bih ni ja znala, sve radi po naredbi EU, no mi smo narod koji je osudjen da umre kao rob, on ovdje kod nas ima mnogo hektara zemlje i seje suncokret, od semena GMO, to je 1oo% zagarantovano da će rod ponijete bez obzira na uslove, a što će milioni ljudi i djece stradati od njegovih proizvoda, pa mi smo za takve tajkune samo kolateralna šteta, kod nas se mnogi oblaće na buvljaku, nemaju čak ni bicikl, pa i onaj što prodaje ko zna gdje je to pokupio, ali moraš se obući, sve je to tako bez veze, kada hrana te ubija, kućne hemikalije isto tako, deterdženti za pranje rublja isto u svakome ima tih kancerogenih materija koje ti poslije zagorčaju život i tebi i djeci, pa raznorazne kreme, ne smiješ ih upotrebiti, farmaceutska-lječnička mafija radi bolje nego narkomafija, nikada nisi siguran šta ćeš kupiti u ljekarni, lijek, ili otrov, da ne pričam za vodu kupujemo vodu za piće, ali ne možeš kupiti toliko vode za pranje i kuhanje.Nekada doktori, profesori, sada stoje u red kod kontejnera, strašno, lete ovi avioni koji nam i vazduh zagadjuju kojekakvim otrovima, više na voću ili drvetu nema ni gusjenice ali za to imamo komaraca kao pčele, videla sam jedan iz Hrvatske je pokazao da i nad vašim nebom lete takvi avioni, neznam šta ne bih vam mogla pisati, da kod nas je strašno, ljudi se ubijaju skaču sa raznih nivoa katova ne mogu više gledati gladnu djecu, a unazad ste imali jedan divan nalov “Majka sa skajpa”, ja sam još uvijek majka sa skajpa, no to nam je nova vlada donijela bolji život i sreću, jer tako žele vladari iz senke, to nam je “Novi svjetski poredak” da na svijetu živi preko 7 milijardi ljudi, treba samo ostati 500 tisuča da ih ima ko služiti, a ovi 7 milijardi poubijati, to žele vladari iz senke.Veliki pozdrav Vedrana žao me je onog života kada smo lijepo živjeli, a sada mrzi i brat brata, a kamoli susjed susjeda. Kuckaćemo se još <3

Leave a Reply