Traži se inspektor rada

Traži se inspektor rada

Je li itko ikada vidio nekog inspektora rada? Ako jeste, molila bih ga da mi se javi! Stvarno bih voljela znati po čemu ga prepoznati, tko su ti ljudi, kako rade ako uopće rade, što traže… glasaju li se uopće?!

Ovako ispada da je to neka rijetka vrsta humanoida, tajna služba koja djeluje u nevidljivom kvantnom prostoru i za koju znamo da postoji jer se njeno ime spominje na internetskoj stranici Državnog inspektorata? Za inspekciju čuješ samo kada netko na poslu zgine ili kad treba loviti one koji rade na crno a primaju naknadu s biroa.

Meni se ipak čini da mi, porezni obveznici, plaćamo fikuse! S obzirom da su nam poslodavci od hrvatskog svijeta rada napravili Divlji zapad, inspektori rada ili ne postoje ili, kao i ova sobna biljka, služe vlasti samo za ukras kako bi izvana izgledalo da živimo u pravnoj državi.

fikusi

Tajni život inspektora rada (Ania i Artur Nowaccy/flickr)

Kako inače objasniti kršenje radničkih prava u toliko sektora i kreativnih varijanti da ih je više teško i pratiti?

Kako objasniti da u Hrvatskoj može preko 70.000 ljudi raditi, a ne primati plaću? Kako objasniti vojsku radnika koje privatnici bez straha prijavljuju na minimalac? Kako objasniti plaćanje radnika tvornice papira PAN u bonovima za hranu? Kako objasniti slučaj Cammeo robova koji se već godinama kao javna tajna širi poput karcinoma iz Osijeka, preko Rijeke do Zagreba, a da Imperiju Minovski do sada nitko nije oteo bič? Kako objasniti ucjenjivanje radnika Liburnia Riviera Hotela? Kako više objasniti sve te silne neisplate plaća, neplaćanje doprinosa, prekrajanja kolektivnih ugovora pod prijetnjom otkaza i prosvjede tvorničkih radnika koji im godinama uzalud pišu?

Čini se da je inspektorima glavni posao hvatanje konobara koji tinejdžerima po kafićima prodaju alkohol. Ne bi li bilo puno bolje da se spuste recimo do plaže u Medveji gdje konobari Hemingwaya rade po čitav božji dan iako su prijavljeni su na četiri sata dnevno.

Svi sve znaju, samo naši inspektori ništa. Pa valjda se i oni voze taksijima, sunčaju na plaži, kupuju po dućanima i kreću među ljudima. Moraš biti slijep ili gluh da ti je to takva nepoznanica. Osim ako nisi fikus.

Sve što Državni inspektorat pitaš ili nije u njihovoj ovlasti ili nije moguće dokazati ili je pak odgovoran netko drugi – porezne uprave, ministarstvo financija, mirovinski… Ako je stvarno tako, onda ih treba ukinuti. Što će nam?

Možda je inspektorima rada nestalo tiskanica i kemijskih olovki, možda su ih zabunom poslali na Mjesec, možda su zapeli u zahodskoj školjci poput naših radnih prava… Tko zna, neka nam kažu! Makar da znamo da nisu biljke. Možda tu endemsku vrstu možemo spasiti, prodrmati ih, upoznati… Samo kad bi ih našli, ako uopće postoje.

Prije su govorili da su im ruke vezane, da nas ne mogu zaštiti dok god im radnici u strahu od otkaza lažu tijekom inspekcije. Nitko im nije htio reći da su prijavljeni na trudničko radno vrijeme, da smiju koristiti samo dva tjedna godišnjeg odmora, da za bolovanje i ne znaju, da im se prekovremeni ne plaćaju i da dobar dio plaće primaju na ruke.

Ti jadnici koji rade za privatnike i koji će baš zbog prijave na minimalac imati mirovine nešto više od socijalne pomoći, omeli su ih u poslu, na njima je krivnja, smatraju naši inspektori, što pravna država ne funkcionira.

No, ta vremena su prošla. Danas je voda došla preko grla i radnici otvoreno urlaju na koje su ih sve načine poslodavci okrali, prevarili ili ucijenili. Krenimo od obitelji Minovski za početak. Taksisti Cammea su jasno rekli: Gledajte, vozimo 12 sati dnevno, ne znamo za slobodne dane, građanima su glave u torbi.

Moguće da inspektori rada ne čitaju novine, ne gledaju dnevnike, ne izlaze na ulicu. Državni inspektorat jedina je državna institucija koju nikada nigdje nećeš vidjeti da se javno osvrnula na sva moguća kršenja radnih prava, sektor za koji je direktno nadležna. Nikada nećeš čuti što su s tim u vezi poduzeli i kakva rješenja donijeli.

Ipak, inspektori rada uredno primaju svoje plaće, ništa ne vide i ne čuju, ni za što nemaju ovlasti – i tiši su nego ikad.

Oni nikome ne odgovaraju i nitko ih ne proziva. Osim redovitog ažuriranja obavijesti o opasnim kineskim proizvodima, ispada da su nam jedino dužni jednom godišnje podnijeti izvješće o svom radu. Za one koji ne znaju, to je hrpa statistika za koje ne znaš na koju firmu se odnose i čiju točnost zbog toga ne možeš provjeriti.

Kad čitaš recimo što su sve otkrili tijekom turističke sezone, kada su u preko dvije tisuće inspekcija našli šezdeset ilegalaca i otkrili više od 90 radnika koji nisu imali baš nikakav ugovor o radu, misliš se “ovi su se zbilja ubili od posla”. No, onda pročitaš novine i skužiš da je sve to samo šminka.

Stvarno se pitam što još radnici moraju napraviti kako bi na sebe privukli pažnju inspekcija? Evo, gledam u Grčkoj, paljenje zgrada, presretanja na ulici, kamenovanje i bacanje molotovljevih koktela na aute. To je dosta dobro privuklo pozornost.

Leave a Reply