U ime oca, novca i pedofila

U ime oca, novca i pedofila

Zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić potpuno je u pravu kada kaže da Crkva ne podliježe državnim zakonima. Dokaza za to ima napretek i nema mu se što zamjeriti. Crkva se klanja samo našim milijunima kojima je iz godine u godinu obilato zasipamo.

Jednako kao što nikada nećemo saznati kuda ti novci odlaze s obzirom da ne podliježu financijskoj kontroli, nikada nećemo saznati i da vašem djetetu neki njegov kolega razvaljuje dupe. Budite sigurni da će to ostati samo između njih jer pedofili jako dobro znaju zaplašiti svoje ionako već posramljene žrtve.

Banana-condom

Seksualni odgoj kakav Crkva ne odobrava.

Do nikakve Udbe to neće doći zato što je to dio crkvenog kanona, objasnio nam je mons. Puljić. Možda se nadbiskup izrugivao našoj policiji, a možda je samo riječ o lapsusu, nesvjesnoj grešci o tome koliko on zapravo dugo zna za nastrane želje svojih kolega.

Ne čudi što se upravo svećenici toliko protive uvođenju seksualnog odgoja u škole. S pravom se bore za ekskluzivu jer su oni teorijsku nastavu po biblijskim načelima oplemenili i praksom od najranijih nogu. Praktični dio, natezanje netaknute dječačke kožice, ono je u čemu su oni dokazano najbolji.

Oni ne znaju što je to pedofilija i kako je definirati, jednako kao što ne znaju ni što je pranje novca. Svaki put kad tu riječ zaguglaju sve što dobiju je da je nastala od grč. paidós što znači “dijete” i filéó što znači “volim, ljubim”. Dalje ne čitaju jer tko ima pravo reći da ima ičega lošeg u činu ljubavi?

Udba sigurno ne. E sad, da su njihovu dupad razvaljivali na Golom otoku to ne bi bila ljubavna praksa iz civilnog seksualnog odgoja, već politički motiviran čin. To je napad na crkvene kanone, upozorava nadbiskup, zar to nitko ne vidi, a mi ga ovdje prozivamo zbog dugogodišnjeg prikrivanja kaznenog djela. Razljutio se čak i više od roditelja danas odraslih žrtava pedofila u svećeničkim haljinama.

Mons. Puljić planuo je božanskim gnjevom ne samo zato što je javnost prozvala pedofila u njihovim redovima, nego zato što je to učinila u vrijeme korizme, sram nas bilo! Još jednom je bio u pravu. To vrijeme, sveto je  vrijeme. U dječjim guzicama nema ničega svetog. Dječje guzice pripadaju Bogu, a bibinjski svećenik i njemu slični bolesnici njegova su produžena ruka.

Svako malo imamo priliku saznati čime se bavila ta požudom uzdrhtala ruka. Ovaj put se zavlačila među nerazvijena međunožja nevinih ministranata, a na Rabu je prije nekoliko godina djecu u svećeničkom krilu učila veslati. Svećenici su tim dječacima htjeli, u skladu sa seksualnim odgojem u Crkvi, pokazati što je prava ejakulacija.

U ejakulaciji nema ničega lošeg, pogotovo ne u rukama Božjeg čovjeka. Njima ne treba oprost, oprostiti treba žrtvama koje su ih zavele i navele na blud. Tako je makar vjernicima na Trgu sv. Petra s nedodirljive visine papinskog balkona besjedio sada pokojni Ivan Pavao II. I oni se toga vjerno drže.

Dante mora da je pogriješio kada je pohlepu za novcem i nastrane seksualne sklonosti smjestio u krugove svojega Pakla. To za Crkvu ne vrijedi jer je ona sama gospodar tih sumpornih odaja.

Mi smo stoga potpisali Ugovor s Vragom, uobličen u Međunarodni sporazum sa Svetom Stolicom kojeg ne možemo raskinuti. Zapečaćen je našim bazičnim strahom i nadom, oružjem jednako moćnim kao što su krv i suze naše djece, žena i stotina milijuna sirotinje ubijene u vjerskim ratovima. Sebe valjda jedino tako možemo uvjeriti da nisu prosute uzalud.

Leave a Reply